INTERVJU

Husein ef. Kavazović: Sve je na vršaju, sve se dovodi u pitanje, a opasno je živjeti u svijetu u kojem nema ničega svetog

Objavljeno: 10.08.2019. u 13:54 Autor: Elma Hadžimejlić

Živimo u vremenu koje neki nazivaju postčinjeničnim vremenom, vremenom "nakon istina". Sve je na vršaju i sve se dovodi u pitanje. Istina i neistina se nastoje izjednačiti, kao i znanje i arogantno neznanje. Zato kao ljudi vjere, posebno kao baštinici posljednje Božije objave, mi pozivamo ljude da se vrate temeljnim istinama, temeljnim univerzalnim vrijednostima, ističe Kavazović

Dr. Husein efendija Kavazović, reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, govorio je za Faktor povodom Kurban-bajrama. U intervjuu reisu-l-ulema je govorio značaju i radu imama u sredinama u kojima žive, povratničkim zajednicama, o izazovima života današnjeg čovjeka, kao i brojnim drugim aktuelnim temama. 

-Rad imama u džematu bih uporedio sa radom domaćice u kući. Navikli smo da nam kuća uvijek bude čista i uredna. Rad domaćice primijetimo tek kada ona bude odsutna iz kuće. Od imama se očekuje da bude odgajatelj u mektebu, koordinator aktivnosti mladih, savjetnik u bračnim sporovima, pokretač građevinskih akcija, da radi na prevenciji radikalizacije, da se bori protiv poroka u društvu... U nekim dijelovima Bosne imam je jedina adresa koju naši ljudi imaju od društvenih funkcija, jedino se oko njih okupljaju i kada se sjećaju svojih nevino pobijenih i kada pokušavaju obnoviti život i očuvati bosanski jezik i tako dalje - ističe, između ostalog, reisu-l-ulema Kavazović. 

Uvaženi reisu-l-ulema Huseine efendija Kavazoviću, dočekujemo još jedan Kurban-bajram. U ovakvim prigodama i Vi ističete, a i općenito se uvijek ističe, potreba zajedništva i dobročinstva. U našoj zemlji ovaj značajan blagdan za muslimane uvijek rado obilježavamo i sa našim komšijama bez obzira ko su oni, a tako nam i Časni Kur'an nalaže. Sa komšijama malo šire gledano u proteklim danima ponovo smo imali "trzavice" da tako kažemo, bez obzira da li su neke izjave zaista izrečene ili su pogršeno interpretirane. Naši povratnici imaju probleme s komšijama, o čemu često svjedočimo. Kakva bi Vaša poruka bila i u tom kontekstu, a u duhu blagdana koji obilježavamo?

-Trebamo smoći snage da razlikujemo ljude od politika koje pretenduju da govore u njihovo ime.  Ima to nastojanje da se pojedini političari i pojedine politike predstave kao jedini "legitimni" i jedini "stvarni" predstavnici naroda. Treba, ipak, uvijek imati na umu da među našim komšijama i susjedima ima i onih koji se takvim politikama hrabro suprostavljalju i protiv njih bore. Voljeli bismo da su oni brojniji i jači, ali to je put ozdravljenja koji tako dugo očekujemo na ovom prostoru. Ipak, ne smijemo dozvoliti da zli ljudi poljuljaju našu vjeru u čovjeka. Oni to žele.

Što se tiče tih politika koje šire neprijateljstvo i nepovjerenje među narodima, one su nam znane od devedesetih. Njima se zajedno sa našim prijateljima u Evropi, ali i u Srbiji i Hrvatskoj i među bosanskim Srbima i Hrvatima, moramo otvoreno suprostavljati. To što oni zagovaraju ne može biti budućnost Bosne niti Evrope. Oni svoje politike temelje na sijanju straha od drugih, na mržnji, sukobima i podjelama, na dominaciji jednog nacionalnog identiteta nad drugima zanemarujući princip građanstva i prava svakog pojedinca da ga država tretira ravnopravno bez obzira na njegov identitet i afilijaciju.

Kada je riječ o sve češćim napadi na povratnike, to trebala biti crvena linija za ovo društvo, jer to nisu nikada napadi na pojedince. To je poruka koja se šalje čitavim narodima. Kada se koristi nasilje da bi se postigao politički cilj i da bi se zastrašila jedna određena nacionalna skupina onda je to po definiciji terorizam. Napadi na povratnike su u svojoj suštini terorizam i kao takvi se trebaju tretirati.

"Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte", poruka je iz Kur'ana, a i Vi ste nedavno na Igmanu, očigledno s razlogom, imali potrebu da muslimane, Bošnjake, još jednom na to podsjetiti. Smatrate li da zaista postoje veliki jaz i podijeljenost među Bošnjacima, prije svega radi politike, ideologije i na kraju krajeva partikularnih i stranačkih interesa? Kako pomiriti takve, kakva je Vaša poruka njima? 

-Pozivamo Bošnjake, ali i sve ljude koji su spremni stati na put sijanju mržnje i podjela da se ujedine. Na nama je da budućnost generacijama mladih ljudi koji stasavaju u našoj domovini Bosni i Hercegovini gradimo na nadi a ne na strahu.

Bošnjake pozivamo posebno, jer ne mislimo da ima narod u Evropi, osim evropskih Jevreja, da je više propatio i da je više stradao zbog svog identiteta, iako to nije nešto u čemu se treba natjecati. Nakon Srebrenice, Prijedora, opsade Sarajeva i svega što nam se dešavalo, mi nemamo više luksuz da zatvaramo oči pred usponom istog zla i istih politika koje su nas jednom odvele u ambis. Razumno je da imamo različita mišljenja među političarima ali ima vrijednosti i viših interesa oko kojih se ne može razilaziti i s kojima se ne može trgovati. Na to sam podsjetio na Igmanu kada smo se svi zajedno prisjećali tih teških dana i velike žrtve koju smo dali za odbranu naše slobode i ideje Bosne. Vrijednosti za koje su oni dali svoje živote nas obavezuju. Država, narod, sigurnost, opstanak, kultura i tradicija življenja bosanskog čovjeka i druge vrijednosti, ne mogu biti žrtvovane na oltaru dnevne politike.

Je li bosanskohercegovački čovjek danas na gubitku "trčeći" za dunjalučkim blagodetima? Šta Vi u tom kontekstu primjećujete i kakvu sliku našeg društva vidite?

-Mislim da sve ono kroz šta prolazi bosanskohercegovački čovjek manje-više je slično onome što prolazi čovjek postmoderne kao građanin globaliziranoga svijeta. Uz neke naše posebnosti to su skoro isti problemi i izazovi. A čovjek postmoderne je čovjek koji nema čvrsta oslonca. Živimo u vremenu koje neki nazivaju postčinjeničnim vremenom, vremenom "nakon istina". Sve je na vršaju i sve se dovodi u pitanje. Istina i neistina se nastoje izjednačiti, kao i znanje i arogantno neznanje. Zato kao ljudi vjere, posebno kao baštinici posljednje Božije objave, mi pozivamo ljude da se vrate temeljnim istinama, temeljnim univerzalnim vrijednostima. Da se sveta Božija riječ ne uzima olahko, da se s njom ne trguje zbog sitnog trenutnog šićara. Opasno je živjeti u svijetu u kojem nema ničega svetog, ničega u čemu je trajna božanska prirodna vrijednost, u svijetu u kojem se glasa o osnovnim ljudskim pravima i slobodama i svijetu u kojem imamo diktaturu većine.

Moramo imati Svete vrijednosti, etičke i moralne oko koji se ne glasa i koje nam moraju biti putokaz za budućnost.

Nemoguće je ne primijetiti da se posvuda pravi razlika između imućnijih i siromašnijih muslimana. I Islamska zajednica je nedavno jasno rekla da nikada neće praviti takvu razliku. Kako prevazići te razlike, kako ujediniti muslimane, kako ih povezati, da sjede i razgovaraju i direktor sa radnikom, i ulema sa "običnim" insanom, po uzoru na Poslanika i na ashabe?

-Prije svega svojim primjerom. Zajednicu treba voditi tako da je okrenuta i primjerena našim džematlijama i njihovim potrebama. Nažalost, koliko god mi to htjeli ne možemo preuzeti brigu o svim socijalnim potrebama naših ljudi, a ne samo članovima i pripadnicima Zajednice. To je zadaća države, zbog čega ona i postoji. Mi smo vjerska zajednica i svoj legitimitet crpimo iz vjerničke populacije, mi smo tek jedan segment društva i države. Razgovori su važni među svim akterima i segmentima društva. Država je društveno-politička organizacija unutar koje politički subjekti koji obnašaju vlast moraju harmonizirati odnose među različitim društvenim grupama, to je njihova primarna zadaća, a ne da se bave zavadama među ljudima. Tako je radio Vjerovjesnik, a. s, i naša ulema u prošlosti koju se pitalo o važnim i osjetljivim pitanjima za narod i njegov interes. Danas su se prioriteti i politike promijenile. Vjerske zajednice imaju drugačiju ulogu i naspram nje moramo misliti i djelovati. Moramo se boriti za naše mjesto i ulogu u društvu. Od primarnog je značaja razvijanje i očuvanje našeg vjerskog identiteta preko naših odgojno-obrazovnih ustanova, uspostava džemata i podizanje džamija, školovanja kadra, briga o socijalno ugroženim džematlijama do ulaganja u one institucije koje nam omogućavaju da nosimo našu misiju promovisanja dobra i odvraćanja od zla. Zajednica na svim nivoima od džemata preko medžlisa pa do Rijasetovog Ureda za društvenu brigu pomaže onima kojima je pomoć potrebna, u skladu s našim mogućnostima.

Naravno da bi se jaz između bogatih i siromašnih smanjio, ne mogu se samo povećavati socijalna davanja. To će u konačnici osiromašiti i one koji te fondove pune, bili oni državni ili bejtul-l-mal Islamske zajednice. Moramo stvarati prilike za to da ljudi žive od svoga rada, da imamo prosperitetnu državu. Na kraju dolazi lični odnos svakog pojedinca koji je u poziciji moći da se islamski odnosi prema onome ko je na bilo koji način njemu podređen. Uzvišeni nam kazuje da nas On podjednako iskušava i zdravljem i bolešću, i bogatstvom i siromaštvom. On hoće da vidi kako ćemo se svi kao pojedinci ali i kao kolektiv, država ili zajednica, odnositi prema slabijim među nama.

Građani od Islamske zajednice često očekuju više i podrške i saradnje i otvorenija vrata. Jesu li opravdani ti zahtjevi, da li bi imami trebali biti spremniji na dijalog sa stanovništvom, sa aktivnostima koje uključuju sve muslimane na svim područjima, a ne samo u određenim prilikama i u pojedinim sredinama? Koja je misija imama, kako bi oni trebali djelovati i da li djeluju, odnosno ispunjavaju tu misiju?

-Uvjek može bolje. To je osnovna maksima naše vjere. I kao pojedinci trebamo težiti da se popravljamo u onome što radimo i onome što smo. To je ona velika neprestana borba, mudžaheda,  o kojem je Poslanik, a. s. govorio kada je kazao da je najteža borba sa samim sobom. Također kao Zajedica trebamo biti otvoreni da čujemo kritiku, koja je svojevrsno propitivanje ideje i prakse u Zajednici.

Što se tiče Vašeg pitanja o ulozi imama, u duhu pomenute maksime kažemo da i imami mogu uvijek više i bolje. Ja sam imam i sebe smatram prije svega imamom. Bitno je da istovremeno kao društvo vrednujemo trud imama. Rad imama u džematu bih uporedio sa radom domaćice u kući. Navikli smo da nam kuća uvijek bude čista i uredna. Rad domaćice primijetimo tek kada ona bude odsutna iz kuće. Od imama se očekuje da bude odgajatelj u mektebu, koordinator aktivnosti mladih, savjetnik u bračnim sporovima, pokretač građevinskih akcija, da radi na prevenciji radikalizacije, da se bori protiv poroka u društvu... U nekim dijelovima Bosne imam je jedina adresa koju naši ljudi imaju od društvenih funkcija, jedino se oko njih okupljaju i kada se sjećaju svojih nevino pobijenih i kada pokušavaju obnoviti život i očuvati bosanski jezik i tako dalje. Istovremeno, Islamska zajednica nema potpisan ugovor sa državom kakav imaju druge dvije vjerske zajednice a o ideji da tim vrijednim imamima država uplaćuje doprinose da bi makar mogli otići u dostojanstvenu penziju niko više i ne govori, iako smo imali obećanja da će se na tom planu raditi.  

Naša zajednica nije zajednica imama. Ona je zajednica svih nas i ja bih volio da kritičari nekada odluče ne samo kritikovati, nego da nekada dođu i sa konkretnim rješenjem. Uspjeh našeg džemata ne zavisi samo od imama, nego i od podrške džematlija.

Zajednica je otvorena za sve naše pripadnike, ako nije trebamo raditi na tome da bude. Svaka inicijativa u tome smislu je ne samo dobrodošla nego nas ohrabruje.   

Bilo je u proteklo vrijeme napada na imame, od Krajine do Istočne Hercegovine. Bilo da se radi o otvorenom animozitetu općenito prema bošnjačkoj populaciji ili da se radi o incidentima u kojem učestvuju ostrašćeni pojedinci, koja je Vaša poruka prvenstveno imamima u tim sredinama? Činjenica je da je njihovo prisustvo ogromna podrška povratnicima.

Već sam rekao da bi napadi na povratnike trebali biti crvena linija za sve u ovoj državi.  Ja za naše imame i džematlije koji su izloženi takvim napadima mogu samo reći da su naš uzor. Obećali smo da ćemo ih pomagati i oni znaju da to radimo koliko možemo. Pored te simbolične pomoći koju im pružamo bitnije nam je da osjete da nisu sami i ja im i ovim putem poručujem da nisu sami. A oni znaju zašto rade to što rade, i zašto bdiju nad našim granicama kao i od koga očekuju nagradu za to. Ja molim Uzvišenog da im tu nagradu ne uskrati.

Uz zahvalnost na prilici da govorim za vaš portal u ovim blagoslovljenim danima dozvolite i da vama i svim muslimanima još jednom čestitam Kurban bajram riječima Bajram šerif mubarek olsun i da zamolim Uzvišenog da ukabuli molitve naših hadžija i da ih sigurno vrati u domovinu.

Izvor:   Faktor

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter. Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected]

Vezani članci

Iz kategorije