Poznati svjetski reditelj, Italijan Paolo Magelli ponovo režira u Sarajevu! Nakon dvije uspješne predstave u Narodnom pozorištu – "Ivanov" Antona Pavloviča Čehova i "Kavkaski krug kredom" Bertolta Brechta, Magelli je prvi put ostvario saradnju sa Kamernim teatrom 55.
Premijerno, večeras s početkom u 20 sati publika će moći pogledati "Malograđansku svadbu" u njegovoj režiji, po tekstu Bertolta Brechta, a u saradnji sa teatarskim festivalom MESS.
- "Malograđanska svadba" je slavlje "tihe" većine. One većine koja je na vlasti u ovom našem svijetu koji nam zabranjuje svaku vrstu intelektualne rasprave o važnim temama, nužnog protesta. One većine koja različitost smatra tek nedostatkom, slabošću koju treba uništiti, zatrti. Ljudi, ne smijemo zaboraviti da svaka šutnja generira novi fašizam. Upravo ta naša nepodnošljiva "tišina" osigurava kisik koji raspiruje požar gluposti i zloću svijeta u kojem živimo. Jer malograđanima svijet je uredu baš takav kakav jeste: s božicom Šutnje na prijestolju. Ne mijenjati ništa – to je san tihe većine. Osim, ako je moguće, promijeniti svijet na gore u tišini – zapisao je Magelli o predstavi.
Rođen je u Pratu, u središtu Toscane. Studirao je režiju i slavistiku, a kad mu je ponuđena stipendija izvan Italije, bira Rumuniju koja mu se, u tom periodu, činila najzanimljivijom u oblasti režiserskog pozorišta. Tamo režira dvije predstave s kojima biva pozvan na pariški Festival Théâtre des Nations Jean-Louisa Barraulta. Na poziv Mire Trailović dolazi u Beograd 1974. i tamo svojom prvom predstavom "Mandragola" (Machiavelli) postiže veliki uspjeh, a sa "Večeras improviziramo" (Pirandello) gostuje prvi put u Sarajevu na MESS-u 1981. te dobija nagradu. U Zagreb odlazi 1985. gdje je angažiran kao umjetnički direktor Zagrebačkog teatra mladih. Od tada pa do danas ostaje vezan uz region gdje se, nakon profesionalnih izleta, uvijek i ponovo vraća.
Vi ste po rođenju Italijan, ali izgleda da su Vas ovi naši prostori davno "omađijali". Šta Vam se to još 70-ih godina dopalo, pa ste ostali ovdje. Kada kažem ovdje mislim na zemlje bivše Jugoslavije?
Mislim da sam jedan od rijetkih koji kad su milioni imali pasoše i išli na zapad, jedan iz Toskane je došao na istok. I pregazili su ga (smijeh). Bio sam vrlo mlad kada sam bio direktor u toskanskom teatru, bio je nacionalni teatar. I tada kao klinac otkrio sam na jednom velikom festivalu u Firenci teatar sa istoka. Gledao sam Ruse, Poljake, Čehe, tadašnju Jugoslaviju. Bio je Atelje 212 sa Aleksandrom Popovićem, tada sam upoznao Bennoa Bessona, Brechtova asistenta, koji je sigurno bio jedan od najvećih režisera, s kojim sam poslije radio u Parizu.
Život je jedan krug koji niko ne može predvidjeti, a ja sam otkrio to, i vidio sam da Italijani, zapravo govorim o sebi, ništa ne znaju o istoku. I onda sam se pasionirao za slavistiku. Onda su me zvali da radim i radio sam jednu predstavu, drugu predstavu, onda sam privatni život involvirao u to, i vezao se za ove prostore i bez obzira na svoj rad vrlo veliki u Francuskoj, Njemačkoj itd., nikad se nisam odvojio od toga. Uvijek sam se vraćao i smatrao sam to dijelom sebe.
Govorite toliko nadahnuto i lijepo o Sarajevu koje nazivate jednom od važnijih polaznih tačaka u Vašoj karijeri, što je nevjerovatno jer ste Vi svojom biografijom svjetski čovjek, svjetski režiser.
Sarajevo mi je u životu puno značilo. Zahvaljujući MESS-u i Sarajevu kada sam bio puno mlađi vodili su me u Pariz da radim, u Njemačku, i to je sve zahvaljujući ovom gradu. Ja sam se uvijek i zauvijek vezao za ovaj grad. To ne kažem iz kurtoazije, već srcem. Sarajevo je jedan od najznačajnijih gradova moga života, bio i ostat će. Sretan sam da sam opet imao priliku da radim u ovom gradu. Ovi glumci su dio moje intelektualne porodice.
Valjda je njima bilo na zapadu interesantno da sam ja ovako prihvatao ove jezike, ovu kulturu i onda su me zvali svugdje. Od Beča do Pariza, u pozorištu Wupertaler Bühnen sam bio, u vrijeme kada su dramski ansambl i trupa Pine Bausch stvarali zajedno. Tu sam upoznao moju sadašnju suprugu. Radio sam i u istočnom Berlinu tadašnjem. Upoznao sam ljude koji su bili blizu Brehta kao Langof, kao Besson, to je interesantno sve skupa.
S obzirom na to da govorite sjajno jezike zemalja bivše Jugoslavije. Jeste li ikada uspjeli dokučiti koja je razlika između bosanskog, hrvatskog, srpskog...?
Jesam. Za puno ljudi to su prepreke, za mene je to bogatstvo. Čuti te razlike koje su za mene u suštini, bez obzira ma šta rekli, minimalne.
Vratimo se predstavi "Malograđanska svadba". S obzirom na to da je to aktuelan tekst, šta to zapravo znači – da se svijet ne mijenja ili se ljudi ne mijenjaju?
Brecht je to napisao kada je bio klinac. Taj njegov tekst je oda anarhizmu, koji je pisao prije nego što su mu nacisti spalili knjige. To je njegov vječiti put za emigraciju i čini mi se da je toliko interesantno da je to dečko koji je imao 22 godine kada je ovo napisao, da je imao jednu takvu jasnu vizuru, da bez hajmo reći propagandnog angažmana je prepoznao da tiha većina, ti ljudi koji ne žele govoriti o pravim stvarima, da su oni tvorci fašizma jer ne žele čuti za bitne stvari. Mislim da živimo u takvom svijetu.
Onda predstava dolazi u pravo vrijeme i na pravo mjesto.
Ne samo u Sarajevu, na moju veliku žalost i mnogo šire.
Treći put režirate u Sarajevu, a režirali ste na scenama Njemačke, Italije, Mađarske, Francuske, Venecuele, Meksika, Švicarske, Kolumbije, Belgije, Izraela, Slovenije, Srbije, Makedonije, Crne Gore, Hrvatske… Dakle sarađivali ste sa mnogim glumcima. Kakvi su sarajevski u Vašem iskustvu, a u poređenju sa svim onim prije njih?
Obožavam ih sve, i u Narodnom i u Kamernom. Ja mislim da ovdje postoji izuzetna glumačka populacija u ovom gradu. Izuzetna. Oni zaslužuju puno više nego što im se da.
Nakon Sarajeva gdje idete?
Moram ići na neke preglede u Italiji, a onda radim na drami u nacionalnom teatru u Ljubljani, a onda imam pozive Zagreb, Portugal... Samo da me zdravlje služi.
Najnovije
Najčitanije
Na vrh
