Danas je Uskrs, najvažniji kršćanski blagdan kada vjernici slave uskrsnuće Isusa Krista. Oni vjeruju da je Isus trpio, umro na križu i bio pokopan, no nakon trećeg dana uskrsnuo je.

Prije proslave Uskrsa, vjernici slave posljednja dva dana Isusovog zemaljskog života. Tako se na Veliki četvrtak prisjećaju Isusove Posljednje večere kada objavljuje svojim učenicima da će ih jedan od njih izdati. Veliki petak je prisjećanje na Isusovu muku, odnosno na njegov križni put i smrt na križu.

Uskrs kao blagdan sa sobom donosi radost za vjernike, kao i različite simbole koji ukazuju na buđenje i početak novog života. Simboli Uskrsa su nazaobilazna jaja, odnosno uskrsne pisanice. Bogato i šareno ukrašene neizostavni su dio svakog blagdanskog stola, a simbol su proljeća i znak novog života. Ostali simboli su svijeća koja daje svjetlo i rasvjetljuje tamu, grančice palme i masline kao simbol mira, hljeb i vino kao znak sjećanja na Isusovu žrtvu.

Uskrs kao najveći katolički blagdan, podsjeća da otvorenih srca činimo i dijelimo dobro s drugima...

O Uskrsu, njegovom značaju i značenju, komšijskim odnosima, radostima, ljubavi, dijeljenju, zajedništvu... za Faktor je govorio legendarni Fra Mirko Majdandžić, gvardijan Franjevačkog samostana Duha Svetoga u Fojnici.

- Uskrs kao najvažniji praznik kod nas kršćana naravno da se očekuje sa posebnim osjećajima. Bez tog događaja, kako mi kršćani vjernici gledamo, sve ostalo bi bilo u biti nevažno, i u Isusovom životu, a i u našim životima. Tako mi gledamo. Uskrsnuće obasjava drugim svjetlom i sve ono što se dogodilo s Isusom u njegovom životu. A ono što je važno, vjerujemo da je ovako: u uskrsnuću sve ono što je dobro pobijedilo je ono što je zlo. Znači više smrt nema zadnju riječ u čovjekovom životu, nego čovjek prelazi iz jednog stanja egzistiranja, iz ovog našeg življenja, ovakvog kakvo jeste sa svim ovim patnjama i svim ljepotama koje imamo, i taj život se završava, ali se ne završava u groblju ili mezarju nego ima novu dimenziju. Dakle, prelazi u vječnost.

Isus je na križu, koji je bio simbol sramote, mučenja, poniženja, on je prihvatio to iz ljubavi prema nama ljudima, kako mi to vjerujemo, iako je to u biti vrlo teško shvatljivo, mislim, teško je shvatljivo da Bog voli nas toliko, jer mi ne volimo jedni druge, ne volimo ni sebe toliko, i onda je teško prihvatiti da može biti neka ljubav tako bezgranična. Drugo, da Bog može trpjeti. I kada se teološki i filozofski pogleda to je teško objašnjivo da Bog trpi. Ali, ta trpnja je opet za nas, i to je izraz njegove ljubavi. Vjerovatno nam je zato neshvatljiva – pojašnjava fra Mirko.

- Postoji vječnost. Ne živimo mi samo 50, 60, 70 godina, nego nastavlja se u vječnosti taj život, jer je ta klica božanska u nama. Kakav je to život? Svaki teolog ima svoju teoriju, svoj način objašnjavanja, ili pokušaj objašnjenja, a opet svaki od životnih puteva, svaki od ovih religijskih pravaca ili religija, opet na svoj način to objašnjava. Mislim da u to ne treba trošiti vrijeme da mi jedni druge uvjeravamo čiji je put ispravniji, čiji je bolji. Onaj put u kojem si rođen, u kojem si krenuo, na koji su te roditelji uputili drži se njega. I ja mislim da je to najispravniji put, za muslimana islam, za mene kršćanstvo, i putujemo zajedno. I putujemo, što je važno, i to nam je zajedničko, i to treba naglašavati, putujemo zajedno Stvoritelju koji nas je sve ovdje stvorio.

- Tako je. Najbitnija poruka uskrsnuća je poruka dobra. E sad to dobro, i hoće li ta pobjeda pokazati i u mom životu zavisi od mene. To jeste Božiji dar, ali, za taj Božiji dar ja moram sebe pripremiti. Jer, uskrsnuće ili vječni život ne čeka mene onako, moram i ja nešto tu pridonijeti, a to je ljubav i širenje dobrote unutar porodice, unutar komšiluka, sa svakim stvorenjem sa kojim se susretneš. Pa to se ne odnosi samo na ljude, nego za sva stvorenja, na Božiju prirodu. Tako bi se trebalo odnositi prema životinjama, prema prirodi koju je Bog dao. Očito je da smo mi tu zastranili u svim pogledima, da uništavamo sve ovo što je Bog dao, a trebalo bi da nas Uskrs i očekivanje Uskrsa podsjeti na to da je sva priroda Božiji dar čovjeku i prema njoj se tako treba odnositi ako želim da dospijem u tu sretnu vječnost.

- Vi ste rekli ono što je kod nas u Bosni, neću reći posebnost, ali događa se jer smo mi ovdje zajedno poredani jedni do drugih da dijelimo život, da dijelimo životni prostor, i da dijelimo ono što život donosi, a trebali bismo naravno kada je neko u tuzi da podijelimo tugu, ali i kad je neko u radosti da podijelimo i tu radost. Ljepota tih naših praznika koji su po sebi različiti sa sličnom ili univerzalnom porukom o dobroti ili ljubavi, potrebi širenja dobra, potrebi činjenja dobra, potrebi izbjegavanja svega onoga što je loše da se učini drugome, e da tu radost mi dijelimo jedni s drugima.

Tako barem narodna poslovica kaže: "kada se radost podijeli ona postaje još veća". Ima ljudi kojima je teško ili se boje prihvatiti tu činjenicu da je to dobro. Ako ja slavim sa nekim svojim komšijom muslimanom, ako radujem se s njim za Bajram, ne slavim ja Bajram vjernički kako ga on slavi, ili ja odem na iftar prijatelju svom ili svojim prijateljima. Njemu iftar znači vjernički nešto drugačije nego meni, ja dijelim sa njim radost, a i on meni kada čestita Božić i Uskrs ne čestita on meni rođenje Boga, jer musliman ne priznaje da je Isus Bog, on priznaje da je on Prorok. Znači on će meni čestitati ono što ja slavim, tu radost, a on će i dalje ostati pri svom uvjerenju, i to nije problem. Ljudi se boje da ne nastane možda neki sinkretizam, neko miješanje religije pa da pravimo neki sataraš od naših vjer. Ne, ne, nego ti vjeruješ svoje, i ti to slaviš, ali radost koja proizilazi iz toga dijeliš. Mislim da je to dobro.

- Mi se za Uskrs pripremamo i ovim izvanjskim od bojenja jaja, pa kićenja, blagoslovom jela, jer hrana je Božiji dar. Još kad tražiš Božiji blagoslov na tu hranu u koju si i ti uložio neku svoju energiju, neki svoj rad, pa onda kažeš: "Bože daj da mi ta hrana bude na korist, da mi bude na zdravlje, da mi to ne bude na bolest". To je lijepa molitva i to je dobro da čovjek tako gleda i na hranu i na piće kao Božij dar nama, i još naravno zatražiš da bude blagoslov. Ali ono što mislim da je još važnije u ovim pripremama jeste da se ode pred Uskrs na ispovijed, da čovjek svoju dušu pročisti.

Lijepo je pripremiti kuću i napraviti dobru hranu, ali je važno da vidiš gdje si ti u odnosu prema Stvoritelju, gdje si u odnosu prema ljudima oko tebe, gdje si u odnosu prema stvorenom svijetu, i gdje si u odnosu prema sebi. I naravno da svako od nasi ma krivih koraka i pogrešaka i da ih proba ispraviti. Hoće li to uvijek biti uspješno, sigurno nekada ćemo uspjeti, nekada malo manje, ali to je bitna stvar u pripravi i za Uskrs i za Božić, da čovjek sebe vidi, ono što je krivo učinjeno, da čoivjek to ispravi. To je kvalitetna priprema za blagdane, sad konkretno za Uskrs. Mislim da je većina naših prijatelja, susjeda, građana koji slave blagdane, oni dijele ovo mišljenje da treba radost podijeliti.

- Sigurno da je tako. Problem bude što konzumerizam, potreba ili želja onih trgovaca da nam što više prodaju proizvoda svojih, pogotovo u vrijeme blagdana, i onda se stavi naglasak na to. Hajde treba darivati. Lijepo je darivati, ali puno bi ljepše bilo da daruješ nekome dio svog vremena, da daruješ nekome svoj osmijeh, da daruješ nekome lijepu riječ, da daruješ nekome pomirenje. Ja sam se sa nekim posvadio, mogu ja njemu poslati ne znam kakav dar, ali ako nisam pružio mu ruku, mislim da je taj dar nedovoljan.

Naglaske u svojim životima da stavimo na ono što je bitno. Lijepo je imati i ručak lijep, i pripremiti kuću, sve je to dobro, ali je puno važnije da čovjek vidi gdje je. Krivo si poredao stvari u životu, napraviš krivi krorak, jer pazi, to se dogodi svakome, ali ne bi smjelo ostati na tvom događaju krivo učinjenog poteza, nego hajmo to pokušati ispraviti.

Uspijevamo mi, pogotovo ljudi obični, koji ne damo da nas politika ili ružne riječi odvoje od komšije ili susjeda. Ovih dana obilazim bolesnike i ima puno lijepih primjera gdje oni pričaju, jer miješana su sela ovdje kod mene u Brestovskom, oni pričaju kako se međusobno paze. Pazi bio je rat, bilo je teških događaja i zla je bilo, ali oni između sebe komuniciraju, oni između sebe čestitaju, oni jedni drugima odu. Možda neki malo manje nego prije rata, ali nije se to izgubilo, i to se ne smije izgubiti da imamo osjećaj jedni za druge.

Moramo vidjeti gdje sam u odnosu prema Bogu, šta sam tu pogriješio, ali bi bilo dobro da, pogotovo, pripremali smo se za Uskrs korizmom, braća muslimani su u postu ramazana, braća pravoslavci su također u tom postu vaskršnjem sad, i bilo bi dobro da se u tim našim pripravama, u ispravkama, u želji da se Svevišnjem omilimo, da probamo napraviti ovo, ne samo post radi posta, on je dobar, ali da postimo od ružnih riječi, da postimo od ružnih misli jedni o drugima. Ostale su one negdje, ovo mora biti aktivan proces, jer neće ta ružna misao koja meni se pojavi o komšiji, neće se ona sama izbrisati. Ja je moram izbrisati, ja se moram potruditi da kažem to je moj brat jesmo učinili zla jedni drugima, ali da bi se moglo sutra živjeti hajmo probati današnjicu napraviti boljom, da i drugima poželimo dobro, a i kada poželimo dobro onda ćemo vjerovatno puno lakše i učiniti dobro.

- Naravno. Ja imam brata jednog u Busovači, drugog u Njemačkoj. Ne daj Bože požara ovdje, ako ne dođu komšije i susjedi, šta ja mogu očekivati od braće. Oni mene vole, ali oni nisu tu.

- U uskrsnuću mi slavimo pobjedu svega dobra nad onim suprotnim. Pobjedu života nad smrću. To bi trebalo da ne ostane samo naše teoretsko vjerovanje, nego bi se to trebalo vidjeti u mom životu. Ako sam ja uvjeren da ima vječnost onda ove prolazne poteškoće puno ću jednostavnije podnijeti i oprostiti. Ako ja vjerujem da ima vječnost, onda ne postoji to što ja ne mogu svom komšiji oprostiti. Ako postoji uvjerenje moje da ima Svevišnji koji očekuje i njega i mene gdje ćemo živjeti u vječnosti, onda sve ovo u životu i loše i dobro prolazno je.