Zapravo Hodžić će prvi put dopustiti da uđemo u njegov intimni prostor, kako bismo lakše razumjeli procese njegovog stvaralačkog zamaha. Kroz galeriju će nas imaginarno uvesti u intimu svog ateljea, a sva Hodžićeva djela nastala su nakon studioznih istraživanja tematika kojim se bavio u svom kreativnom procesu. Upravo takav pristup radu podrazumijeva mnogo vremena i odricanja. 

U intervjuu za Faktor pojasnio je šta je skica, kakav je put jednog djela, šta je cijena slobode, u kakvom svijetu danas živimo, jesmo li dotakli dno, ko su nam uzori…

Šta je skica?

- Ogovorit ću kao Kinezi, kod njih nema metafore. Oni kažu: "Riba pliva kao riba", ili "ptica leti kao ptica". Ja kažem, skica je samo skica. Ona je huk vjetra, tanani tok bistrog potoka. Lelujanjle trave i njihanje zlatnog klasja žita. Ona je šum lišća, lepet krila ptica, kliktaj galeba, oštro oko i pogled sokola. Ona je prvi sunčev zrak, cik. Prvi dodir usana i treperenje srca zaljubljenih. Prvi udisaj novorođenčeta. Ona je topot divljih mustanga, plahovitost srne i brzog zeca, snaga lava i brzina leoparda. Zna biti milostiva,darežljiva, dobra, mirisna. Skica je bijela, nevina! Zaljubljena crvena. Tajanstvena i mistična, vesela i ljuta, opominjuća. Zna da miluje i ujeda, da voli i nanosi bol. Kao riba je neuhvatljiva, živi za trenutak uhvaćen u zamku kreacije. Skica je trasa ka likovnom djelu, nezamjenjiva! 

Umjetnici ne mogu bez skica, ali su joj dužni! Drže je dalje od javnosti. Rijetko je izlažu izuzev kao prateći materijal i to prilično stidljivo. Ja sam prebrodio taj strah. Na izložbi ću vam ponuditi skicu uz puno uvažavanje kao nezaobilazan čin stvaranja. Ponudit ću svoju kreativnu intimu, kao kada vam neko dozvoli da virnete u njegov / njen ormar. Skice su dio mog hoda kroz surovu zbilju likovnog stvaranja, kroz slatku muku u kojoj učestvujem dobrovoljno! Time se ponosim! Radost stvaranja dijelim sa vama. Dobrodošli!

U pitanju su skice koje su nastajale tokom cijelog Vašeg stvaralačkog opusa?

- To je jedna retrospektiva onoga što mi je ostalo. Za vrijeme rata mi je nestalo jako puno radova. Međutim, to skica što je ostalo bit će retrospektivno prikazano na izložbi, i tu ima radova iz 90-ih,  jedan Počitelj. Imaju radovi i od prije – iz '86. godine. Nešto što mi je ostalo po mapama. Uglavnom to što je ostalo je tu. To je bio izuzetno jedan naporan rad, nisam znao ni u šta se upuštam jer oko 15 dana, svaki dan sam izgubio dva, tri i četiri sata dok sam to sve povadio iz nekih ćoškova. Sve sam morao da preturim, sve sam morao da stavim ispred sebe da pregledam, pa onda da sortiram po mapama, otprilike po ciklusima, jer su se skice iz nekih ciklusa nalazile u nekoliko mapa. Moram još jednom da to pogledam i onda ću tačno znati šta ću na zidu da zakačim. Tako da je to veliki napor. Jako me umorilo. Da sam znao da ovoliko posla ima, ne bih krenuo da radim.

Kada toliko dugo stvarate, niste ništa manje posla mogli očekivati. Koliko radova ćete pokazati publici?

- Ne znam koliko će moći da stane. Imam ih oko 2.000, a odvojio sam 300-400 za izložbu. Neću gledati da pretrpam izložbu. Gledat ću da iskoristim zidove, da na panoima napravim cjeline, a planirao sam da na podu postavim studije, kao na akademiji što se radi. Neko platno ću postaviti ili neke letve staviti i uokviriti. Praviti sliku, praviti umjetničko djelo je kao trasirati put. Kao kada krene čovjek da prebrodi jedan prevoj, uzbrdicu.

Ove skice se mogu nazvati trasiranje slike, odnosno trasiranje umjetničkog djela. Jer, obično, umjetnici su nestrpljivi, jedan ekspresionizam koji se najviše baštini od svih pravaca, on je ponudio i on nudi nešto sasvim drugo. On nudi jednu slučajnost, sistem slučajnosti. A ja imam sasvim jedan drugačiji pristup. Moj pristup je studiozan. Moja slika, moj rad, moj ciklus oni moraju da budu osnovica, za njih je sociologija kulture, nastajanje svijeta, nastajanje religija, i na kraju oni moraju da imaju jednu poruku snažnu. Dakle, moj rad, "Apokalipsu" kada vidi čovjek u Zimbabveu, kada vidi na Novom Zelandu, kada vide domoroci, inteligencija jedna i akademici, ono ostavlja istu poruku, a ta poruka je koja opominje. Smatram da umjetnost mora da ima to, mora da baštini taj jedan sukus poruke, angažiranosti jedne. Umjetnost mora da bude istinita, mora da baštini istinu, mora da ostavlja poruku, da ostavlja trag i da opominje ljude na njihova zlodjela.

A šta kada skica postane djelo. Je li to olakšanje i kakav je put da djelo zaživi?

- Kad nastane djelo i tada nastanu problemi. Umjetnik je uradio svoj dio posla. To je nedovoljno da ono zaživi. Potreban je galerista da ga postavi, izloži na pravo mjesto. To je samo korak dalje. Sljedeći korak je jako bitan, valorizacija vrijednosti. Estetska procjena - kritika. Tek tada je djelo kompletno u ponudi. Mi osim umjetnika nemamo galerije te vrste, skoro da nemamo likovnu kritiku. Umjetnik je usamljen. Njegov rad stoji u ateljeu i sakuplja prašinu. Ni izlagačka aktivnost nije Bog zna šta. Zato nas nema nigdje. Pojedinačni nastupi vani su skoro incidentni i služe za trač i ogovaranja po kuloarima i uz čašicu.

Vi ste poznati po tome da studiozno prilazite svakom umjetničkom djelu, no skice su zapravo ogoljenje umjetnika pred publikom, jer puštate nas da uđemo u Vašu intimu i vidimo magiju koja je prethodila velikim djelima. Čarolija iz ateljea izlazi u javni prostor.

- Ne da ih ja prvi put prikazujem, to je prvi put da ih neko prikazuje. Jer, nijedan čovjek, nijedna žena, nijedno živo biće na svijetu koje ima mozak i misli tim mozgom, ne dozvoljava da mu neko zaviri u njegovu intimu. Svako čuva svoju intimu za sebe. Ja sam dozvolio da neko uđe u moju dušu, dozvolio sam da uđe u mene, dozvolio sam da vidi moju intimu, da vidi mene iznutra, izvana kakav sam. Ne po mom obliku, ne po gabaritu mom i težini, izgledu, nego u onaj najintimniji svijet, da uđe u moje srce, da uđe u moju dušu, da uđe u moju glavu, da vidi kako ja to mislim i šta ja to radim. To je da budem iskren, vrlo hrabar potez.

Sve što je ta vrhovna kreacija koju mi zovemo Bogom kreirala na ovom svijetu, ona mu je dala svojstva da je to svugdje primjenjivo i da je ustvari to stvaranje, kosmosa ili zemlju, vrhovna kreacija je to sve globalizirala. Imamo globaliziran vazduh, globaliziranu vodu, zemlju, pojave prirodne itd. Postoje li tu granice? Ne postoje. A čovjeku je dao mozak da uredi svoj život i da svoj život globalizira, a to znači da uredi taj život i da napravi nešto korisno. To su velika otkrića - zakoni i formule koje koristimo svi. E sada, čovjek se nije zadovoljio sa tim što mu je dato, to da može da ovlada svijetom, da ga globalizira svojim načinom života, svojom naukom, on je stvorio granice. Granice su stvorili i napravili su ih kao male feude, da mogu da manipulišu ljudima, da mogu da otimaju, pa se vode ratovi, pljačke, pa silovanja. Može li neko da zaustavi oblake da pređu preko granice, može li da zaustavi ptice, u okeanu ribe, može li vodu da zaustavi? Ne može. Dakle, granice u globalnom smislu stvaranja i nastajanja svijeta ne postoje, granice koje su izmislili ljudi, one postoje. I one nisu postavljene da koriste ljudima, nego da zavađaju ljude, da manipulišu ljudima. Pogledajte, ratovi se vode.

Kada već spominjete postojanje granica, nedavno nam je iz manjeg bh. entiteta poručeno da granica postoji.

- Da, oni to gledaju na ovaj drugi, destruktivan način – granica da se neko odvoji s nekim, da se na granici pobije. Granice ne postoje u globalnom smislu. Ali u ovom nekoj ljudskoj manipulaciji, ljudskom siledžijstvu i idiotizmu ljudskom, one postoje i oni hoće da one postoje. I što su čvršće, njima je lakše da manipulišu ljudima, da vladaju ljudima. To je primjenjivo. To je to siledžijstvo, ta bahatost. Neka taj siledžija tamo na Karušama kod Doboja, neka zaustavi Bosnu rijeku. Može li? Ma normalno da ne može. Neka zaustavi oblake ili kišu kada krenu, ili oluju, zemljotres. Ne može. To su priče za malu djecu, ali to narod prihvata tako i čak navija. Dobar dio ljudi iz tog manjeg entiteta navija za to.

Vi ste na svojim djelima prikazali sunovrat civilizacije, ono što živimo danas, što je naša realnost. Vrlo slikovito ste to pokazali i kroz "Apokalipsu". Sva Vaša djela pokazuju istinu, opominju, ali i poručuju da iznad svega trebamo živjeti u slogi i ljubavi, kako to Božiji zakoni prepisuju. Iza Vas vidim nova djela i tu je nastavak priče o tome kako smo sami sebi neprijatelji. Šta novo pripremate?

- Sada nastavljam sa tim postapokaliptičnim radovima. Ovdje vidite to u nekim oblacima, smiruje se to neko stanje. Kad pogledate na vrh slike neprirodna je ta neka krava, odnosno bik, jer je okrenuto naopako, bačeno je, izglobljeno je sa zemlje, izgubilo je tu neku ravnotežu. I to je poruka da poslije apokalipse, iako se ovo ukazuje na nebu, treba razmisliti šta ćemo poslije raditi, i kako ćemo poslije raditi. Moja poruka je da mi trebamo da živimo u ljubavi, da treba da živimo složno, da nema boja kože, razlike u ljudima, da su svi Božija bića. Jer kada posječete mene ili nekoga drugog, isto krvarimo, isto nas boli. Međutim to ljudi neće, jer su navijeni na jednu matricu za posjedovanjem, za manipulacijama, za lažnim sjajem. Ja danas ne mogu dvoje cipela da obujem, dva šešira da stavim, mogu vas da lažem. Međutim ako lažem u svom djelu, ako lažem sam sebe, to nije dobro. Jer ako lažem svojim djelom, onda to nije dobro. Prema tome djelo mora da bude poučno. Mora da bude istinito, mora da ostavlja trag. Taj trag mora da bude vidljiv, taj trag mora da bude upečatljiv.

Kada ste spomenuli taj odnos prema radu, šta mislite da Amerika, Engleska, bogati svijet, čak i siromašni svijet, da odvaja za nauku koliko za naoružanje i za vojsku. Gdje bi nam bio svijet. Da li bismo živjeli ovako? Ne bismo. Živjeli bismo bolje, jer bi ti ljudi koji su kreativni, koji imaju odnos prema društvu, prema nauci, prema istraživanjima, stvorili bi jedan bolji svijet. Mi stalno idemo niže i niže. I to rade ne samo naša politika, jer mi smo u politici beznačajni, mi ne postojimo ni u jednom segmentu društvene zbilje na svjetskoj mapi, mi smo mali, sića jedna s kojom se potkusuruju tamo, kao kada odete na kasu pa neko da 100 maraka, a ovaj mu vrati siću neku po marku-dvije. Sa nama se potkusuruje svijet, a mi toga nismo svjesni. Kada budemo svjesni, odnosno kada cijeli svijet bude svjestan, da treba ulagati u ljubav, u trpljenje, u ljudske resurse, očekujmo bolje. Nisu resursi posjedovanje i imanje dijamanata ili nafte. Ljudski resurs je najbitniji. Nestat će Arapima nafte, i oni će doći do jednog momenta da će to u Dubaiju postati skalamerija, jer neće moći da se održava. Čovjek ako sebi dozvoli da razvija ratnu mašineriju, a ne nauku i ljudske resurse, ne piše nam se onda dobro. Ne nama, nego generalno.

Postoji nešto što se zove duhovno i materijalno. Duhovno koje ostavlja tragove koji su posvećeni dobrobiti čovjeka, i koji vuku naprijed gdje je materijalno suzbijeno. Međutim, mi živimo materijalni svijet. Mi samo razmišljamo da imamo neko dobro auto, iako i sa "fićom" pređemo isti broj kilometara odavde do Bosanskog Broda kao i sa "mercedesom". Ali ne, hoćemo "mercedesa", pa hoćemo "ferarija". To je pohlepa. Ljudska svijest od nastanka civilizacija, od nastanka čovjeka, nije se mijenjala apsolutno. Apsolutno je ista matrica, samo su se mijenjala oruđa, oružja, mijenjali su se kostimi. A ljudska svijest se nije mijenjala. Nekada se gađalo lukom i strijelom, sada imate dugme da pritisnete i raketa ide. E to su ta ulaganja, to je taj novac koji se baca bezveze.

To je taj naš "napredak" civilizacijski?

- To je naš napredak da pravimo sredstva, što moćnija sredstva da se ubijamo. I time se čovjek ponosi.

Nije li to bolesno?

- To je pandemija koja je neizlječiva. Pogledajte sad taj nesretni rat u Ukrajini. Pogledajte rat koji je bio kod nas, rat od 24 sata u Karabahu. Za mene niko od tih ljudi nije u pravu. Ko ubija drugog čovejeka za mene ne može biti u pravu i ja tog čovjeka prezirem i mrzim. Ne volim ga, ne želim da ga sretnem. Najmoćnijem predsjedniku na svijetu ne bih pružio ruku, zaobišao bih ga. Jer to su ljudi koji ne misle dobro ni sebi ni svakome. Jer taj materijalni dio okupirao je čovjeka, on je preuzeo njegovo razmišljanje, on je preuzeo njegovu svijest, njegovu savjest. Imate tamo, ne znam da li su istinite neke stvari na Youtubeu gdje kaže "nije ništa 50.000 ljudi pobiti da bi ostvarili svoj cilj". Pa farmaceutska industrija, ona pravi te probleme. Vi mislite da nema lijek za rak. Pa ima 100 posto. Ali je problem ko će da saopći to. Ko će sada da uništi hiljade nekih radnih mjesta, hiljade nekih bankovnih računa koji oni daju i manipulišu sa nama. Jer danas odete kod ljekara, a on kaže ovaj lijek nema, ali evo vam visit karta pa vi uzmite kod tog privatnika, a to privatno košta 50, 70, 100 maraka. To su te manipulacije.

Svuda je manipulacija, a šta je sa slobodom, koja je njena cijena?

- Sada kada govorimo o manipulacijama, mi uporedo govorimo o kontramanipulaciji, odnosno sređenom stanju gdje do izražaja dolazi sloboda. Naročito u medijima govorite o slobodi. Mediji nisu koncipirani da saopće istinu, nego da manipulišu ljudima. Ko ima ekskluzivno pravio da objavljuje za Evropu i svijet iz Ukrajine? Ima CNN. Dakle, mi znamo šta hoće CNN. Da odete vi tamo, niste osigurani, nećete dobiti akreditaciju, morate konsultovati njihove vijesti. Dakle, sloboda je jako bitna. Pitanje slobode je nešto sasvim drugo od onoga što se nama nudi. Slobodu vi darujete sami sebi, ja darujem sam sebi. Kod nas je sve spušteno na nivo vlasti, naročito kod nas jer mi smo u politici politički nedovršen projekat, nedovršen narod. Ne samo mi ovdje u Bosni, nego na Balkanu i u svim tim zemljama u tranziciji. Ne daje slobodu partija, ne daje slobodu ni ulica, ni porodica, slobodu daješ ti sebi. Ti si slobodan onoliko koliko ti hoćeš. Ja sam cijelog života maštao da imam tu slobodu i kada sam došao u to stanje da mogu da izdržavam sam sebe, ne luksuzno, nego da mogu da preživljavam, jer umjetnik mora biti često svjestan da mora biti gladan, da nema ručka. Ali ja kada biram između ručka i boja koja mi nedostaje, ja ću da kupim boju. To su te stvari. To je cijena slobode. Ne možete vi meni da date slobodu.

Da, Vi ste među rijetkima koji tako razmišljaju. Dobroj većini je, kako ste i sami rekli, važno materijalno. Kako biste im objasnili da je najvažniji duševni mir?

- To je bila prvo kihavica, malo se kihalo, pa je prešlo u pandemiju i sada je bolest. E sada je ona prešla u karcinom. To o čemu vi govorite to je karcinom, tu nema pomoći. Uzmite televizijski program, uzmite filmove koji se prave, likovnu umjetnost koja se pravi, sve se pravi i sve je posvećeno trendu. Oprostite, ali meni, Džeki Hodžiću, ne može da bude idol i da se divim nekom filmskom glumcu ili glumici, ili nekom pjevaču koji konzumira drogu i javno se fali s tim. I on ima svoje navijače, oni kažu to je dobro. Ja sam svoju djecu učio i učim ih, ne znam koliko ću kod unučadi uspjeti, nisam sa njima, ali kod djece sam poprilično uspio da napravim da se distanciraju od toga. Svom sinu sam rekao, imam unuka od 15 godina, izložbu mu sada posvećujem, pa sam sinu rekao: "Daj pokaži mu nekoga inženjera, advokata, a ne nekoga tamo ko se drogira, nekoga ko arlauče na bini, ne nekoga ko razmišlja samo o materijalnom". Daj mu knjigu. Ja sam mojoj djeci stalno ostavljao knjigu pored njih, kad spavaju pored jastuka ili na stolicu, kao slučajno sam je zaboravio, ali sam tražio da to bude knjiga prilagođena njihovom uzrastu. Dakle, to je jedna bolest i tu nema spasa dok se društveni, dok se mentalni sklop čovjeka ne promijeni. Ali to je nemoguće jer mi smo što se tiče duhovnosti izglobljeni. Jer znate kako su stari narodi, kako su ispirali mozak ljudima. To su postajali najbolji ratnici. Obrijali bi im glavu pa bi onda uzeli kamelju kožu, zavezali bi im glavu i tako ubijali ćelije, a onda bi mantrali pored njega, ubij toga i toga, uradi to i to. I oni su bili poslušni kao psi, kao lovački psi. To su tako radili, da isperu čovjeku mozak.

Pa to se globalno dešava, samo ne tako brutalno. Barem ne javno.

- Mozgovi se ovdje ispiraju otkako je nastao čovjek, otkako su počela ta osvajanja, otkako su počele te granice u Evropi. Francuskom buržoaskom revolucijom to je ozvaničeno. Granice, međe i svakom svoje. I što više zgrabiš, to si bolji. Nama su postale neke sumnjive osobe uzori, postali su nam kriminalci neki asistenti. Kaže nije ukrao nego pronevjerio. To su te stvari. Poremećen je sistem vrijednosti. Sad se dodjeljuje Nobelova nagrada, dodijeljene su za fiziku, je li mislite da je iko slušao to, da iko zna ko su ti ljudi? Ne. Ali zna kada se nakašlje neka tamo porno zvijezda, neki glumac, pjevač, fudbaler, dao Mesi go… Fudbal ne gledam poslije Svjetskog prvenstva, neću da ga gledam jer je to bila najveća kič predstava na svijetu. Prije toga sam prestao da gledam Eurosong. To je najveća kič predstava. Pa kako je neko obučen, jesu li nekom došle žene, je li ovaj zagrlio majku… To nas sve niže i niže spušta, to sve nagriza tu duhovnu matricu.

Koliko smo daleko od dna ili smo već tu?

- Pa nismo. To su ti periodi o kojim sam govorio kroz četiri jahača apokalipse. Nismo mi blizu dna. Mislim da se završava prvi ciklus prvog jahača apokalipse, a da smo negdje na početku drugog. Tako da smaka svijeta neće biti. To je jako daleko. Jer kada uzmete ta četiri jahača apokalipse i čovjek je pokušao da ih prilagodi sebi. To su četiri perioda koji traju isto godinama. Međutim, nama renesansni majstori, najbolje je to uradio Nijemac Albrecht Durer, oni ih prikazuju kao vitezove, kao ljude na gizdavim konjima koji jezde. Ne to nije tačno. To je jedan period koji traje. Glad može da traje godinama, ratovi mogu da traju godinama, ubistva godinama. To su ustvari četiri jahača apokalipse. Mi nismo blizu nestanka, ali smo blizu moralnog dna, i trenutno se živi moralno dno. Nema etike, nema morala, više se ne ukazuje na čovjeka kao na pozitivni primjer koji je postigao određene rezultate u nekim segmentima čime se bavi, nego se uzimaju ljudi koji su kriminalci. Svi znaju ko su kriminalci u Sraajevu, niko ne zna ko su umjetnici. Ako neko nekoga u tramvaju ošamari, svi znamo ko je. Spuštamo matricu. Tu smo blizu dna, tu nešto mora da se poradi. Ali više je učesnika koji trebaju tu da dođu, do tog rješenja, pod broj jedan je porodica. Medijski se ide na urušavanje porodice, pa tu je okolina, pa tu je ulica, škola. Sve su to neki segmenti društva koji trebaju da vode naprijed. Nijedna religija ne uči dijete da ukrade, nijedna ne kaže idi ubij. Te netrpeljivosti su lažne. To su priče za malu djecu.

Spomenuli ste da izložbu posvećujete unuku za 15. rođendan.

- Da, izložbu posvećujem mom unuku Rianu za 15. rođendan. Rodio se 9. oktobra, prije 15 godina, u 17.26 sati. Sin me je nazvao, kaže: "Babo, postao si djed, rodio ti se unuk". Znali smo da će biti muško. Imao sam izložbu u Visokom, otvorenje je bilo zakazano za šest sati. Otišli smo u neku ćevabdžinicu, nešto pojeli. E sada sam želio njemu da posvetim tu izložbu i poklonit ću mu za ovu izložbu 30 radova, 30 tih skica ću pokloniti njemu. Jer moja djeca, Amela i Dženel imaju sada finu kolekciju slika, imaju po desetak autora značajnih naših i Nijemaca. Hoću da ih usmjeravam, da oni postanu neki budući kolekcionari, neka djeca koja će se baviti nečim ozbiljnim. Jer ulagati u umjetnost je ozbiljan posao. Najveće banke, najveće korporacije kada ulažu, to ima smisla. Moj prijatelj me izvijesti o pariskim aukcijskim kućama, prodaju se radovi, ogromne su to cifre i do 15 miliona. Mi ne možemo doseći taj nivo jer mi nemamo društvenu naviku. Mi ako dosegnemo cijenu 15.000 KM, to je neki naš limit. Ima autora koje treba toliko platiti, ali mi nemamo tržište umjetnina. Kolekcionarstvo povlači tržište umjetnina.

Šta ćete Vi sa svojim umjetninama koje je nemoguće prebrojati, hoće li išta biti od kuće legata za koju ste se zalagali?

- Naša galerije nemaju izdržavanje, naši umjetnici nisu stimulisani, nema otkupa. Mi kupujemo materijale i plaćamo porez. Kao slobodni umjetnici, mi bismo trebali da imamo karticu i da kupimo materijale bez poreza i da to pravdamo kroz prodaju djela. Da se stimuliše otkup djela. Zašto se prodaje na zapadu više djela, zato što jedna firma ako kupi umjetničko djelo, ona je oslobođena poreza. Pogledajte koliko je kod mene ovdje slika. Da li mogu moja djeca sve ovo da preuzmu kada umrem? Ne mogu. Jedna društvena briga da se to sve smjesti, to su kuće legata. Dakle, grad Sarajevo treba da odvoji jednu halu i kaže ovo je kuća legata, kada umre umjetnik da to prelazi tamo, kao što rukopis prelazi u Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti. Porodica da prihvati i uzme koliko može, a ovo drugo da uzme taj titular. To bi mogao da bude grad, kanton, federacija, država.

Meni je 73. godina, ja prije nego što odem na onaj svijet, zbrinut ću svoje radove. Aposlutno mi nije bitno hoće li to biti neka firma, neki biznismen, druga država, ali ovo neću ostaviti da se šuta i da nema brigu o tome. Ukoliko budem uspio da to nekako smjestim, pa da se osnuje neka fondacija, pa da ta fondacija stipendira mlađe umjetnike darovite, to bi bilo najbolje. Ukoliko ne uspijem, apsolutno mi nije bitno hoće li moji radovi otići u Kinu, Kongo ili Japan, u Australiju, Ameriku… Samo hoću da budu smješteni. Ovi radovi, to su moja djeca. To je moj život, moja ljubav, sa tom ljubavi sam živio i proživio život. I neću da ostavim da to neko šuta. A ponudit ću nama. Već sam na tri nivoa razgovarao o ovome i svugdje su zapisali. Najpozitivniji odgovor dobio sam nedavno, neću ga imenovati, neću ga publikovati još jer jedno društvo treba da naslijedi jednu zgradu. I brinu o tome da će uzeti nekoliko velikih umjetnika i da sam ja na tom spisku, da sam u tom razmišljanju da moji radovi budu smješteni tamo.

Imate li da ste nečim nezadovoljni?

- Što se tiče mog života, kao umjetnika, kao građanina, oca, djeda, amidže, daidže, ja nisam nezadovoljan. Postoji jedna stvar koja me žulja i zbog koje sam izuzetno nezadovoljan, a to je ta briga društva o konkretno meni i jedno 20-ak ljudi ovdje. To su bivši slobodni umjetnici, svi smo otišli u penziju. U penziji sam od 2015. godine. Ja nemam još rješenje o penziji, a primam penziju jer nisu mi obračunali pet godina što sam bio slobodan umjetnik, pet godina je period od 2010. do 2015. kada je ukinut taj neki M4 formular i nama nisu obračunali penzije. Nas ima 20-tak. Nekoliko je već umrlo. Meni se za pet godina ne obračunava penzija, što znači da je manja. To je ta nebriga društva. Skupština je donijela odluku da će se to ispraviti, dobio sam i neki dopis, međutim, to se ne ispravlja. Da se sastavi taj formular, to je 5-10 minuta za čovjeka koji zna da radi na računaru. Dakle, to je ta nebriga, i s te strane sam nezadovoljan jer sam zakinut. Jer to je jedan bezobrazluk. Ja sam dobio rješenje Porezne uprave, kao slobodnom umjetniku Ministarstvo kulture je obavilo sve obaveze, zapelo je tamo da se u nomenklaturu zanimanja doda slobodni umjetnik. S te strane sam nezadovoljan.