- U njemu se baška osvrćemo na pripremu opsade, misteriju organiziranja mirovnih skupova, genezu negiranja velikih zločina, djelovanje pete kolone, dezerterstva koja su bila kobna po nas, urbicid, brojne srpske podvale, naše zablude i naivnosti. Također, film otkriva i neke od strogo čuvanih tajni iz prelomnih dana borbe za opstanak bh.prijestolnice. Naravno, vrijeme opsade Sarajeva je trajni izazov za istraživače. Od brojnih detalja izdvojit ću jedan važan. Vezan je za Hagadu, najvrijedniji muzejski eksponat na Balkanu. Žrtvujući svoj život u vrijeme velikih borbi u junu 1992, spasio je profesor Enver Imamović sa nekoliko sarajevskih policajaca iz Zemaljskog muzeja, faktički sa prve linije fronta, kad je muzej već bio oštećen, u dobroj mjeri i opljačkan. Danas, kad ljudi iz cijelog svijeta hrle da vide Hagadu, to je apsolutno nepoznat podatak,  a identična se situacija desila i tokom Drugog svjetskog rata, kad je jedan drugi Bošnjak, Derviš Korkut uspio je van Sarajeva sakriti ispred njemačkih obavještajaca – govori Husienović za Faktor.

Šta je prelomilo u Vama, šta je bilo ključno da počnete raditi iznimno zahtjevan posao, a to je dokumentovanje istine o periodu 1992- 1995?

- O tome me najčešće ljudi pitaju. Ne znam s koliko uspjeha im mogu dati pravi odgovor. Zasigurno da je jedan od prelomnih detalja bilo učestalo negiranje, što kao savremenik tog najtežeg doba nisam mogao nijemo posmatrati, a s druge strane i neka vrsta bunta što do tada u video dokumentiranoj produkciji na ovu tematiku skoro da ništa nismo radili.

Koliko ste do sada uradili dokumentarnih filmova o periodu 1992- 1995 i koji ti je od njih, s obzirom na tematiku, bio najteži za raditi?

- Prestao sam brojati nakon 15-tog. Svaki je imao svojih teških trenutaka. Film o ubijenoj djeci nas je ekipno razbolio, teško da se ikada čovjek može oporaviti od filma o silovanju i žena i muškaraca. Opet filmovi "Na Drini krvavi Višegrad", "Prijedorska polja smrti", "Usporeni genocid", "Daleko je Tuzla"... svaki nosi po neki detalj koji se ne može zaboraviti. Uskoro ćemo prikazati i film "Foča, crna kutija zla", koji opet ima neke svoje šokantne i teško shvatljive priče. Uglavnom, kad god mislim da smo snimili najpotresniju priču, vrlo brzo nas neka nova, za koju nismo znali, demantuje. Ko se ljudskim dušama i dramama bavi, zna da nema kraja tajnama i pitanjima.

VEZANI TEKST - Od danas na Historija TV dokumentarni filmovi Avde Huseinovića

Koliko su ljudi koji su preživjeli strahote rata spremni stati pred kamere i svjedočiti? Sa kakvim se problemima susrećete radeći filmove na terenu?

- Meni definitivno sagovornika ne fali. Iako je neki od njih odbio da učestvuje, uglavnom je to bila sporedna uloga. Imam osjećaj da se izrodilo neko povjerenje i da svoje sagovornike neću razočarati sa interpretacijom onog što mi ispričaju, povjere. Postoje tu zanimljivi slučajevi, da su neki ljudi prvi i posljednji put ispred kamere stali u mojim filmovima. Nažalost, učestala je pojava da mnogi ne dožive premijeru filma. U već pomenutom filmu o Foči imam desetak sagovornika koji su preminuli prije prvog prikazivanja filma. Bili su to posljednji svjedoci genocida nad Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata. Zanimljivo je da u posljednje vrijeme javljaju se i srpski insajderi koji žele da svjedoče o određenim događajima. Ima ih već nekoliko, svjedočenje jednog od njih, obilježilo je film "Usporeni genocid-što no nema od Drine vedrine". Mislim da je za ljude jako važno što mi ne odustajemo, evo već 14 godina istrajno radimo po 16 sati dnevno. I što nas nisu ni brojne barikade zaustavile, jednostavno kad definišemo cilj, znamo šta nas čeka i znamo da nećemo odustati. I dobro znamo da ne snimamo emisiju o prirodnim ljepotama, nego da imenom i prezimenom prozivamo ljude koji su ober zločinci, a već su bili sigurni da su zaboravljeni. Nisu nas zaustavila suđenja u manjem bh. entitetu, nisu nas zaustavile ni prijetnje da ne smijemo održati premijere u mjestima gdje su izvršeni veliki zločini, tako da sve to nekako je nanizalo jedan đerdan povjerenja, ozbiljnosti i istrajnosti.

Da li je bilo šta od onoga što ste uradili do sada korišteno kao dokaz u sudskim procesima protiv ratnih zločinaca i da li su Vas ikada pozivali za svjedoka? Ako jesu, u kojim je to sudskim procesima bilo?

- Jeste, pred Sudom Bosne i Hercegovine. U procesima Veselinu Vlahoviću Batku, Saši Baričaninu i Zoranu Dragičeviću Krompiru za zločine na Grbavici, Vracama i Kovačićima. Film "Daleko je Tuzla" korišten je na jednom suđenju za Srebrenicu, a imao sam eto i čudnu situaciju, da sam išao u Srbiju, da pregovaram sa jednom osobom koja se dovodila u sumnju za određene ratne zločine u Sarajevu, da se preda Tužilaštvu. Otišao sam na traženje te osobe. I u Loznici dogovorili  njegov dolazak, faktički predaju Tužilaštvu. Imao je neke prihvatljive zahtjeve. Tražio je od mene da ja budem konekcija jer sam ga i ja u istraživanjima spominjao. Kad je došao, pokazalo se da su sumnje bile neosnovane.

Koliko su TV kuće zainteresovane za objavljivanje Vaših dokumentaraca?

- Sarađujem sa Hayatom, TV Sarajevo, drugim kantonalnim i lokalnim televizijama. Neke od filmova je i FACE TV premijerno prikazala. Također, televizije u Sandžaku. Državna TV Kosova je od prošle godine počela prikazivati u programu na bosanskom jeziku neke od filmova. Ono što je važno napomenuti da je na našem zvaničnom YouToube kanalu pravdabosna do sada oko 13 miliona posjeta bilo. Filmovi "Operacija Sana 95-nedovršena pobjeda", "Prijedorska polja smrti" i "Na Drini krvavi Višegrad" imaju više miliona pregleda.

VEZANI TEKST - Premijera filma "Postupi po naređenju - dželati u plavom": Danas izvršioci i naredbodavci genocida proslavljaju zlo

S obzirom da djeca u školama uopće u historiji ne uče o periodu 92-95, imate li možda informacije, koliko Vaši filmovi pomažu u educiranju?

- Moj prijatelj iz djetinjstva profesor je u jednoj sarajevskoj srednjoj školi i baš nedavno mi je rekao da redovno prikazuje djeci moje filmove i da se desila zanimljiva situacija. Naime, u tu školu došao je tinejdžer, koji je rođen i do drugog razreda srednje škole živio u Beogradu. Naravno, nije skoro ništa znao o vremenu agresije na Bosnu. Nakon nekoliko prikazanih filmova, u nekim alternativnim nastavnim aktivnostima, počeo je slati linkove sa YouToubea svojim drugovima u Srbiji. Prije nekoliko godina učenici Druge gimanzije u Sarajevu su snimili svoj dokumentarac o opsadi Sarajeva a u izjavi za medije su kazali da su na ideju došli gledajući u školi moj film "Vanzemaljci iznad Sarajeva". To mi je jedna od dražih nagrada.

Na koji način se snalazite za finansijska sredstva potrebna za snimanje filmova?

- Nema tu nekog pravila. Nekada apliciramo na neki od javnih poziva,  ali najčešće se jave ljudi koje ne poznajem, naši ljudi koji žele da to podrže. Često imaju samo jedan uvjet, da ih uopće nigdje ne spominjem, da to u neku ruku bude dio njihovog vakufa.

Da li ste i ako jeste do sada dobijali od institucija priznanja za filmove koje ste radili, odnosno za prikupljanje dokaza o zločinima počinjenim nad Bošnjacima?

- Bilo je nagrada i kantonalnih i općinskih, ali najvažnija nagrada je ipak da to živi u narodu, da ima veliku gledanost i da često sretnem ljude koje ne poznajem kojima sve to puno znači.