"Deset u pola", kako je pojasnio Tanović u intervjuu za Faktor, nije priča o ćevapima, nastao je da promovira ono najbolje iz Sarajeva i BiH, a "Kad smo bili oni" da nas podsjeti na godine izbjeglištva, probudi osjećaj empatije, ali i prikaže kako još uvijek, bez obzira na složenu političku i ekonomsku situaciju, ima dobrih ljudi među nama koji su spremni pružiti pomoć potpunim strancima na putu ka boljem sutra.

U oba filma smo vidjeli raskoš Vašeg rediteljskog umijeća – da vjerodostojno ispričate priče i dobijete pažnju i naklonjenost publike. Ali, jedan od najljepših komentara koje sam čula nakon projekcije filma "Deset u pola"  je da ste uspjeli pokazati sarajevski duh.

Čuo sam mnoge komentare, ali, eto, i meni je taj najdraži. Hvala.

Naslov aludira na ćevape, tema dakle jeste sarajevska, ali ipak je li zahtjevno bilo prenijeti emocije i realnu sliku Sarajeva?

Meni se nije činilo komplikovanim. Komplikovano je bilo snimiti film u kratkom vremenu sa malim budžetom, ali nekako raditi na toj temi je jednostavno. Ja živim ovdje skoro cijeli svoj život, i kada nisam živio ovdje, nekako sam bio Sarajlija u izgnanstvu. Meni je Sarajevo prirodno, i nekako je bila želja da nakon godine nekog užasa koji smo prošli, napravim nešto što će da bude vedrog duha i jednostavno. Mene Sarajevo često nasmije i rastuži, i ja stvarno volim Sarajevo. Odavno sam želio da napravim neki film mali i jednostavan o Sarajevu, o tom našem mentalitetu i duhu. Svi pričaju o ćevapima, ali to je priča ustvari o prijateljstvu dva čovjeka, i centar te priče je ustvari čovjek koji pomogne svom prijatelju, iako je posvađan sa njim. Pomogne mu i onda mu ni ne kaže da mu je pomogao, nego onako, pa ako nekad sazna dobro i jeste, ako ne sazna, nema veze. I to je to lijepo Sarajevo koje ja volim, koje često zaboravimo, a živo je, nije da ga nema.

Podijelili ste nedavno na Instagramu šaljivu fotografiju s burekom uz opis "počinjem istraživanje za novi film". S obzirom na to da je slična tematici koju ste već obradili, kakve su šanse da riješimo tu dilemu o bureku, koja ljuti sve Sarajlije, i da kroz film jednom zauvijek objasnimo da je burek isključivo burek, dakle, pita sa mesom?

To je bila naravno šala. Ja sam otišao u buregdžinicu, naručio komad pite, i rekao, evo pripremam se za sljedeći film. To je bila šala. Ali nikad se ne zna. Iskustvo ovog filma bilo je divno. Bilo je lijepo snimati u Sarajevu, meni po prvi put, jer, "Smrt u Sarajevu" je snimljen u Sarajevu, ali najviše u Holiday Innu. A sada smo prvi put izašli u Sarajevo. Jer, pazi, Sarajevo je jako lijep grad. Zapravo, Sarajevo je prelijep grad. Mi to zaboravimo jer živimo u Sarajevu, i onda imamo taj neki novembar i decembar kada je Sarajevo jedan od najružnijih gradova na svijetu, ali onda kada dođe maj i kada se sve to najednom preokrene je prelijepo. Pa evo, vidi sada, Sarajevo za vrijeme Film Festivala... Ne znam ima li ljepši grad za biti u njemu u ovom trenutku.

Divan je grad. I onda plus sve to zajedno i glumačka ekipa, i autorska oko toga, sve to nekako zajedno, sve je sarajevsko i sve je nekako lijepo, svima je bilo prirodno nekako.

Vaš film se ustvari ne gleda, nego se živi dok traje, imate osjećaj kao da ste tamo.

Pa to je lijepo. Doživio sam puno stvari u svom životu i velike nagrade, dobre kritike i sve, ali nekako najljepša stvar koju reditelj može da doživi su ta nasmijana lica, te salve smijeha ljudi na Metalcu, ljudi koji uživaju i nakon toga prilaze i kažu: "Hvala ti, baš smo uživali, baš nam je bilo lijepo". Zadatak ispunjen. Lijepo nam je bilo. Možda se opet odlučimo nekad da napravimo nešto takvo.

Je li rano govoriti o životu filma, imate li već pozive za neke festivale, kada će biti distribucija u kinima?

Vjerujte da ne znam, ja se time nikada ne bavim. Nikada se nisam bavio, to je pitanje producenata i distributera. Siguran sam da će film da igra u regiji po kinima što je u ovom trenutku lijepo i nevjerovatno, jer pazi, ti kada odeš u kina, sada samo gledaš neke američke velike filmove, skoro pa i nema nekih drugih filmova. Tako da znam da su već dogovorili distribuciju u regiji, da svi žele čim prije da ga vide u kinima, i to je nekako najljepša nagrada za mene u ovom trenutku.

Bilo bi lijepo i da "Deset u pola" bude bh. kandidat za Oscara, jer vrijeme je da odavde ode jedna topla ljudska, sarajevska priča?

To ćemo ostaviti ljudima koji biraju filmove. Nisam siguran da je ovo film za Oscare. Kad si reditelj imaš neke ambicije. Ambicija ovog filma je da napravi film o Sarajevu za Sarajlije i za BiH. Gledali su ljudi i iz Bihaća i Mostara, smijali su se, uživali, bilo im je lijepo i to je to. Vidim da se čak Zagrebu i Beogradu jako dopao. Neki ljudi su mi prilazili, turisti koji su gledali. Film će živjeti u regiji, dalje ne znam.

Dokumentarni film "Kad smo bili oni" s druge strane pokazuje vašu spremnost da u nerealnim situacijama zabilježite ono najbolje, i ono što jeste surova realnost. Imate ratno iskustvo, gdje ste naučeni kako da te stvari radite, i već unaprijed znate šta želite, a šta ne. No ipak, je li jednostavno čovjeku koji je sve to preživio opet stati iza kamere i bilježiti scene koje su mu toliko poznate, koje bude noćne more. Vrati li se sve to u takvom okruženju?

Nije to nikada ni otišlo. Mislim da ko je god bio u ratu, i ko je god bio izbjeglica, ko god je doživio nesreću, to ne može zaboraviti. Sumnjam da to ljudi zaborave. Mi to ne zaboravljamo, možda neki ljudi biraju da se ne sjećaju toga, da neće time da se bave, što je ok. Nekako, snimaš te ljude i pričamo sa njima, malo se podružimo, malo im pomognemo koliko možemo, i nekako mi je lijepo da im kažemo, znaš jednom sam i ja bio izbjeglica i razumijem te, znam da ti je teško, ali izdrži, nikad ne znaš gdje će te život odvesti. Sve su to ljudi koji su u nekim teškim situacijama. Niko ne bira da ode od kuće. Nikome ko je pobjegao od rata, od nevolje, pa čak i ekonomske nevolje nije bilo drago da ode. Kako ćeš pomisliti da je čovjek koji je krenuo s troje djece na neki put hiljadu kilometara i putuje mjesecima i godinama krenuo tek onako. Razumiješ ga. Želiš i ti da tvoja djeca žive bolje nego što su živjela. Dakle imaju šansu da naprave nešto u životu. I to neće stati. Može Hrvatska granična policija biti koliko hoće gruba prema njima, mogu neki Bosanci da ih maltretiraju, mogu da donose neke diskriminirajuće zakone, ali, to neće stati.

Može li Vaš film doprinijeti da se taj odnos prema izbjeglicama promijeni, barem ovdje u BiH?

Ne možemo svi pomoći tim ljudima. Ima ljudi ovdje koji teško žive. I ne morate im dati marku na raskrsnici, ne morate im odnijeti hranu, ali nemojte im pogoršavati situaciju. Nemojte ih maltretirati.

Je li to poruka  filma – pokažimo više osjećaja empatije?

Pa jeste. Pazite, 350.000 Bosanaca je samo iz BiH otišlo u Njemačku i našlo tamo spas. Da nisu, možda bi bili mrtvi, osakaćeni, možda bi neki živjeli u nekim barakama. Znači imali su neku priliku, neku šansu, i puno njih je tu šansu iskoristilo, naučilo jezik, zaradilo neki novac, preživjelo.

Bilo bi lijepo da se prisjetimo toga, da smo i mi bili kao oni u jednom trenutku.

Film je nastao sasvim neplanirano, niste imali spreman scenarij, radili ste po osjećaju, i najavili da možemo očekivati još dva nastavka na istu temu. Prvo ostvarenje je trebalo da probudi osjećaj empatije, šta će nastavci imati za "zadatak"?

Ideja je da budu tri dijela, dva smo snimili. Drugi smo snimili, trebamo da ga smontiramo. Drugi govori o čovjeku koji je odlučio da ostane u nehumanim uslovima, jako teškim, a treći dio bi se trebao da bavi onim koji odlaze iz nekih sela. Imate slike, posebno po Krajini, prelijepih sela punih voća koje niko ne bere i ljude koji su otišli iz tih sela da traže neki bolji život. Sve zajedno je apsurdno. Imate tu neke izbjeglice koje traže neki bolji život, a prolaze pored nekih kuća u kojima bi možda bili sretni, možda bi obrađivali zemlju. Ono što je jako čudno u BiH, i o čemu niko ne govori pošto se bave temama Srba, Bošnjaka, Hrvata, je da mi živimo egzodus stanovništva. Nama ode od 50 do 70 hiljada ljudi godišnje iz zemlje u kojoj sada po State Deparmentu živi 2,5 miliona ljudi. To znači za 30 godina ovdje neće ostati niko da živi. Da li je možda pitanje da imamo mudre političare kao što nemamo, i mudru politiku, pa da se pitamo da li možda među tim izbjeglicama ima nekih inženjera ili ljudi koji bi mogli ostati ovdje, nešto uraditi i započeti neki svoj život.

To su sve teme za razmišljanje, ja naravno nemam odgovora na njih. Merkel je u jednom trenutku otvorila zemlju za milion izbjeglica koji su se apsorbirali. Vjerovatno je u pitanju dva i više miliona ljudi koji sada žive, rade i čine ono što Njemačka jeste – najveća ekonomska sila na svijetu. Oni izabiru pametne i daju im priliku. Meni djeca sad odlaze iz BiH i zaista ne znam da li će se vratiti da žive ovdje. Ja bih volio, ali ako će situacija ostati ovakva kakva jeste, sa stalnim idiotskim pitanjima koja se neprekidno ponavljaju, i ničemu ne služe, umjesto da se bavimo suštinskim problemima, onda vjerovatno neće.

Otvorili ste jako važna pitanja, i obzirom na Vašu svjetsku reputaciju, ljude bi zanimalo i šta im želite poručiti?

Nemam poruka. Postavljam pitanja samom sebi, pa samim tim i drugima. Što bi rekao The Clash: "Should I Stay or Should I Go", to su neka pitanja novih generacija. Mislim da će svako od njih naći neki svoj odgovor, napraviti neki svoj život. Meni je želja bila da kroz jedan film pokažem svu ljepotu Sarajeva i BiH, a kroz drugi da postavim pitanje možemo li biti bolji.

Možemo li?

Može, mislim da može. Ustvari mi i jesmo bolji nego što nas prikazuju. Ovaj cijeli dokumentarni film je posvećen ženama koje oni zovu sestre, koje nakon radnog vremena, jedna od njih je učiteljica, spakuje se i nose hranu i odjeću tim ljudima, pomažu im da pređu granicu. Ima, naravno da ima dobrih ljudi. Svugdje ih ima.