Tuzlanka Sanela Breljaković prošlog vikenda pretrčala je cijelu Istru. Ova čelična žena, supruga, majka dvoje djece, ekonomistica, bez minute sna trčala je 168 kilometara, punih 39 sati. Pokorila je ukupno 7.000 metara uspona, a sve to uradila je bez suplementacije, samo na vodi, hljebu, siru i supi.

Ultratrail utrku "Istria 100 by UTMB" 44-godišnja Sanela je počela u petak, 5. aprila, a završila dva dana kasnije. Kaže da se nakon utrke odlično osjeća i da bi već danas mogla ponovo na trail.

- Nakon što sam prevazišla mnoge udaljenosti u trčanju, postavila sam sebi novi cilj, 100 milja Istre. Pri svakom koraku, svakom usponu i kilometru koji sam pretrčala, shvatila sam da trčanje nije samo sport, već putovanje, na kojem puno razmišljam, donosim odluke, razvijam ideje, unapređujem poslovanje, razgovaram sama sa sobom, testiram svoje granice, prevazilazim strahove, jednostavno rastem. Nije lako, jer nikada ne znate šta će da se desi, boli će biti, ma koliko da ste spremni, nije sigurno da ćete trku završiti - priča nam Sanela Breljaković.

O samoj utrci kaže da je već na vrhu Vojak, negdje na 35. kilometru, osjetila takvu mučninu i bol u želucu da je jedva izdržala.

- Nisam stala, nisam ni pomišljala da odustanem jer znam da će proći. Tako se uči strpljenju, a ne odustajanju. Na 120. kilometru me uhvatila noć, to je druga neprospavana noć, kada se organizam borio sam sa sobom da ostanem budna i ta borba je trajala punih šest sati. Primijenila sam taktiku brzog trčanja koje pothlađuje tijelo jer nema šanse da ostanem budna bez koncentracije i smišljanja trikova kako prevazići prirodu - objašnjava ona.

Ovom ultratrailu prethodile su godine tračanja i tri mjeseca intenzivnih priprema.

- Treninge sa lakoćom izdržavam, jednostavno jedva čekam. Organizam se navikao, treninge mi je koncipirao trener iz Beograda Miloš Milisavljević Spartak na osnovu mojih sposobnosti. U sklopu priprema nisam puno pretrčala, 800 kilometara za tri mjeseca, a od toga oko 8.000 metara uspona. Sve sam nadomjestila vježbama snage jer je vrlo bitno ojačati prednju i zadnju ložu, bez kojih je nemoguće savladati uspon. Zadnja dva mjeseca pred utrku u Istri, trčala sam od 80 do 90 kilometara sedmično, prema planu. Pred Istru sam sapavala jako malo, posljednja dva mjeseca nosilo me uzbuđenje i adrenalin, bila sam veoma produktivna. Nisam osjećala umor, malo sam spavala, puno radila - priča nam Sanela Breljaković.

Njena priča s trčanjem počela je zbog zdravlja jer su joj konstatirani problemi sa štitnom žlijezdom.

- To je bila prekretnica i savjet ljekara. Generalno cijeli život sam u sportu, a trčanjem se intenzivno bavim već nekoliko godina. Ponosno se osvrćem na moj put trčanja koji je započeo 2019. godine kada sam završila svoj prvi polumaraton. Bio je to najduži trk do tada, osjećala sam se ponosno, ispcrpljeno i izazvano u isto vrijeme. Sve je dobilo novi smisao kada sam na jednom privatnom druženju upoznala Edina Dizdarevića, organizatora Tuzlanske trail lige (TTL). Zahvaljujući tom susretu, ukljućila sam se u TTL i sada sam ovdje gdje jesam. Prošle godine sam trčala Istru od 111 kilometara i 4.200 metara uspona, a ove godine sam uspjela 168 kilometara i oko 7.000 uspona. Ja volim promjene, uvijek želim da napredujem, ne volim ravnu liniju, prosjek, jednostavno uvijek želim više, da se borim sama protiv sebe - priča nam Sanela.

Ona ističe i veliku podršku koju ima od svoje trkačke ekipe s kojom je zajedno prešla stotine kilometara na stazama, to su Mirza Hodžić, Mirzet Halilović, Anela Muhtarević, Armin Kendić, Sanja Perić, Melika Brkić...

Sanela je diplomirani ekonomista i apsolvent na magistarskom studiju Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, a radi kao marketing mendadžer u firmi Omega. Iz ove žene jednostavno izbija pozitivna energija, a kaže da se s radošću svakoga dana budi u 4.20 sati.

- Vremena ima, samo ga treba pravilno rasporediti. Ja do 7 sati odradim trening, napravim ručak, završim sve kućanske poslove. Poslije radnog vremena posvećena sam porodici, prijateljima, u večernjim satima istražujem, pišem magistrski rad. Mi marketari stalno mijenjamo, improviziramo, jednostano takav nam je posao. Na spavanje idem u 22, najkasnije 23 sata. Sreća i ljubav su motor koji pokreće čovjeka i taj hormon uzbuđenja koji nosi. Kada legnem, jedva čekam da ustanem da nastavim sa aktivnostima. Radim posao koji volim, trčim, imam oko sebe prijatelje i porodicu koja me voli, ne treba ništa bolje, samo da ovako ostane - kaže ona.