Oba muzeja nastala su samo sa jednim ciljem – da podsjećaju na najteži period Bosne i Hercegovine i njene prijestolnice. Oba muzeja čuvaju lične priče onih koji su preživjeli opsadu, genocid, logore, snajpere, granatiranje... Naravno, s posebnim prisjećanjem na one kojih više nema, i koji više ne mogu govoriti.
 
Direktorica pomenutih muzeja, odnosno Bosanskih muzeja sjećanja, Merisa Topalović, ekipu Faktora provela je kroz oba muzeja. Prvo smo posjetili Muzej "Život u Sarajevu pod opsadom 1992-1995".

- U ovom muzeju predstavili smo kako je izgledao život pod opsadom. To su lične priče, predmeti ljudi koji su preživjeli opkoljeni grad Sarajevo. Hronološki smo pristupili ovoj temi – kako je došlo do opsade, a sve je krenulo raspadom Jugoslavije. Imamo tu i kartu opsade Sarajeva sa upisanim mjestima gdje su bile neprijateljske pozicije. Ljude uvijek interesuje gdje je aleja snajpera, gdje su građani gađani snajperima, gdje su ubijani, zašto. Uvijek je pitanje zašto? To nas ne pitaju samo turisti već i naši ljudi – kaže Topalović.
 
Odma na početku muzeja, simbolično, na lutki, predstavljena je priča o Jugoslovenskoj narodnoj armiji, četvrtoj vojnoj sili u to vrijeme.

- Na lutki vidite njihovu uniformu, no na jednom kontrolnom pregledu vojniku je u džepu pronađena šajkača sa kokardom, a na glavi mu je bila petokraka. Dakle, čim prođe punkt stavlja kokardu i tako od nekoga ko je živio u gradu, postaje neko ko uništava grad. Svi eksponati su predmeti koji su građani Sarajeva većinom donirali, a neke smo i otkupili. Kako bi stranci bolje razumjeli priču i koncept muzeja, ali i agresiju na BiH, titlovali smo dnevnike iz tog vremena. Mnogo je autentičnih predmeta u muzeju kao dijelovi tramvaja koji je granatiran početkom 1996. godine. Tu je i uniforma gospođe koja ga je vozila. Imamo i dokumentarni film koliki su značaj imali vatrogasci, koliko je njihov posao bio težak i opasan. Tu je priča o našoj estradi koja je u to vrijeme imala na stotine predstava kako muzičkih tako i pozorišnih. Hodali su i po rovovima i zgradama, po mnogim, drugim lokacijama kako bi koliko toliko ljude održavali u životu, dizali im moral.

Imamo zbirku pisama, uniformu od Alija koji je poginuo sa 16 godina, tu je dokumentarni film koji govori o Markalama. Imamo spiskove ubijene djece u Sarajevu, koliko su imali godina, od čega su i kada ubijeni. Govorimo i o taksiranju u ratu, koja je uloga bila taksista, pa su između ostalog nosili ranjenike, pomagali i spašavali, razne predmete novinarskih ekipa koji su svojim nesebičnim radom doprinosili istini. Tu je i priča Islama Đuguma, atletičara koji je učestvovao na Olimpijadi u Italiji, Dževada Brkića kojem je dvoje djece poginulo na Alipašinom. Donio nam je njihove lutkice na kojim su još uvijek tragovi njihove krvi. Bilo je i vjenčanja u ratu, a mi imamo dvije vjenčanice, tu je i priča o Satki Dervišević, medicinskoj sestri, junakinji sa Dobrinje, ali i o veterinaru Šariću koji je liječio životinje i ljude. Posebno je potresna priča Osmana Varešanovića koji je ukopao više od 2.000 ljudi… - ističe Topalović.

Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992–1995

Rukovodeći se obavezom da se javnosti na jednom mjestu predstave svi dostupni dokumenti, svjedočenja, lični predmeti žrtava, kao i činjenice da na području Bosne i Hercegovine ne postoji jedna takva muzejska cjelina, uz podršku Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu, Muzej zločina protiv čovječnosti i genocida 1992–1995. Otvoren je u Sarajevu i za posjetioce je dostupan od 19. jula 2016. godine.

U muzeju je stalna postavka, u kojoj su, između ostalog, i eksponati kao što su sprave za mučenje, lični predmeti žrtava, mape, svjedočanstva, predmeti iz koncentracijskih logora i masovnih grobnica i slično.

Unutar Muzeja se nalaze još i arhiv i izložba predmeta skupljenih od strane Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. S obzirom da je tokom rata u BiH postojao znatan broj koncentracionih logora rukovodstavo Muzeja je pokušalo stalnom postavkom simulirati objekte logora i uslove koji su u njemu vladali gdje su zatočenici mučeni i gdje su vršene torture nad njima.

- U muzeju se nalaze autentične priče i predmeti žrtava rata sa cijelog područja BiH. Imamo tu klupu i dnevnik učiteljice Fatime Gunić, skulpturu umjetnika Mesuda Keče koju je posvetio svim ljudima koji su poginuli u redu za hljeb, ali i odjeću Sulejmana Tihića u kojoj je bio zarobljen. Tu su i predmeti djece sa Tuzlanske kapije, jedan dio muzeja smo posvetili ženama, žrtvama silovanja. Izloženi su njihovi lični predmeti u kojim su pretrpjele najveće poniženje. U muzeju su izloženi i predmeti od Fikreta Hodžića koji je bio višestruki prvak Jugoslavije u bodybildingu, kao i pismo njegovog prijatelja, Arnolda Schwarzeneggera. Posebna soba posvećena je genocidu u Srebrenici, masovnim grobnicama, ali i logorima. Pričamo i o torturama koje su korištene za zlostavljanje. Imamo stolicu iz logora Omarska na kojoj su ljudi zlostavljani, mučeni i ubijani – pojašnjava Topalović.

Posebna soba oblijepljena je raznim ispisanim porukama koje su ostavljali ljudi diljem svijeta. Svi oni, na svojim jezicima, uglavnom pozivaju na mir.