On se tom prilikom složio da Srbija već 23 godine "tapka u mjestu", ali na pitanje "zašto je to tako", Vuletić je istakao da bi krivca prvo potražio na srpskoj strani, te u vladama koje su tada donosile odluke.

Također, Vuletić je naglasio da osuđuje NATO bombardovanje na Srbiju tokom 1999. godine.

- Međutim, mi treba da napravimo analizu zašto smo mi bombardovani. Da li je rat počeo 1999. i završio se poslije tri mjeseca? Ili je Srbija 10 godina prije toga radila ono što danas radi Putin i njegov režim u Ukrajini? Da li bismo mi bili bombardovani da nije bilo Vukovara, da nije bilo Srebrenice, da nije bilo Sarajevo, koje je bombardovano skoro četiri godine, da nije bilo Dubrovnika... – naveo je on.

Vi ste tokom gostovanja u emisiji na TV Kurir iznijeli mišljenje koje se rijetko može čuti u retorici srbijanskih političara. Zašto Srbija uporno zaobilazi činjenicu da su upravo dijelovanja tadašnjih vlasti uzrokovala bombarodvanje NATO-a?

- Teško je u kratkoj izjavi objasniti zašto Srbija uporno izbjegava da se suoči s tom istinom. Ja bih rekao da je to prije svega odgovornost svih političara, bar posljednih 20 godina, koji nisu imali hrabrosti i smjelosti da se tim temama na pravi način bave. Da je na pravi način otvorena ta tema 2000. i 2001. godine onako kako je i krenula prva vlada gospodina Đinđića (bivši premijer Srbije Zoran Đinđić, op. a.) sa hapšenjem Slobodana Miloševića i predajom Haškom tribunalu, da tada momentalno već nije došlo 2001. u junu do buđenja tog "antihaškog" lobija u Srbiji koji je bio podržan sa Koštunicine strane s pozicije predsjednika SRJ, mi bismo danas imali malo drugačiju atmosferu, sigruran sam u to.

Također sam siguran da je dobrim dijelom, ako ne i najvećim, zbog toga premijer Đinđić doživio atentat. To su osnovni razlozi. Političari u Srbiji nisu spremni da se time bave nego žele na tom nacionalističkom narativu da opstaju, dobijaju na lakši način političke poene i prema mom mišljenju, na taj način ekstremno zanemaruju interese, prije svega Srba jer na takav način oni stavljaju i svaljuju kolektivnu krivicu za ratne zločine i '90-e godine koje je radio Milošević i njegova policija, vojska, režim i ta nacionalistička ideologija, a ne svi Srbi. Tako je začarani krug iz kog Srbija neće moći da izađe dok ne bude pogledala u 90-e na pravi način.

Predsjednik Aleksandar Vučić konstantno kroz svoju retoriku i nastupe nastoji prikazati i nametnuti Srbiji status žrtve te je tako uslijedilo i osuđivanje regije da pokušava Srbiju uvući u sukobe, ovog puta samo nekoliko dana pred izbore. Da li ovim potezima on nastoji prikupiti političke poene?

- On to radi čitavu političku karijeru. Mene ne čudi što se on ovako ponaša pred izbore. On se ponaša ovako i posljednjih 10 godina, s manjim izmjenama. Prilagodio je malo svoju politiku i retoriku vremenu i periodu u kome sada vrši vlast oslonjen i na eurointegracije koje je postavila prije svega ta Đinđićeva vlada. On mene ne čudi što vodi takvu politiku i ima takvu retoriku jer on, na neki način, brani svoju ratnu prošlost. Moram da podsjetim, Aleksandar Vučić tokom 90-ih nije bio marginalna ličnost. On je bio generalni sekretar SRS-a, a Ivica Dačić je bio portparol SPS-a kada su te dvije partije vodile rat sa čitavim okruženjem i radile iste stvari koje danas radi Putin i njegov režim u Ukrajini. On iz tih razloga ima takvu retoriku. Drugo, on vjerovatno to sve misli. Ja sam siguran da on zna da takva politika ne može da opstane na duže staze i da ne može donijeti nikakvu dobrobit ni Srbiji, ni okruženju, ali prosto opstaje na tom narativu. Još je nacionalizam najveće pogonsko gorivo za dobijanje glasova u regionu, ali u Srbiji posebno.

Vidite, kada pogledamo, ta retorika je dovela do toga da u ovoj, ne može biti očiglednijoj situaciji, uloge Ukrajine kao najveće žrtve ove divljačke agresije ovdje u Srbiji svega tri posto građana, po posljednjim istraživanjima, smtra da je Rusija kriva zbog dešavanja u Ukrajini, dok više od 60 posto njih smatra da su krivci Amerika i NATO pakt. Toliki nesklad sa svijetom i okruženjem ne može se drugačije objasniti nego decenijskim i decenijskim političkim radom i opstajanjem na naopak i pogrešan način u Srbiji kako to radi Vučić, a prije njega su to radile dvije vlade Vojislava Koštunice s kojim je on ustvari još 2006. i 2008. stupio u taj politički konsenzus. Napravili su dodatnu kosovsku politiku kroz te rezolucije koje je tadašnja Skupština usvojila konsenzusom, Ustav koji su zajedno usvojili i zajedno su predali čitav energetski sektor Rusiji. Samim tim predali su ruskoj politici naše intetrese da oni u skladu sa svojim interesima odlučuju šta će biti sa nama. Tako da mene ne čudi taj njegov narativ pred ove izbore i prosto se samo ponavlja iz izbora u izbore.

Spomenuli ste Ivicu Dačića, a ne mogu tu da izostavim ni Aleksandra Vulina. Za razliku od predsjednika Vučića, njihova retorika djeluje dosta odvažnije. Da li zapravo oni govore ono što predsjednik Vučić misli, a ne usuđuje se da kaže javno?

- To se posebno odnosi na ministra Vulina koji je ovih dana u BiH našao da objašnjava zadatke "srpskog sveta" i ove generacije političara kako on to umije da objasni. On je ovdje u Srbiji ućutkan od početka agresije na Ukrajinu, a možete da zamislite kako bi se izjasnio na tu temu, kakva bi to sad bila podrška ovome što radi Putin. No eto ima dovoljno tog straha, da ne kažem političke mudrosti, u Vučiću jer da ima mudrosti, on bi odavno iskoristio šansu još 2012. kada se vratio na vlast i vodio bi neku drugu politiku, a ne da brani onu svoju propalu iz '90-ih godina.

Što se Dačića tiče, on tu igra svoju ulogu i rolu. Djelimično njegovi glasači su navikli na takve stavove. On od toga ne odustaje. Podsjetit ću samo na obrazloženje Vučićevo kada je predložio premijerku Brnabić prvi put da bude ne čelu Vlade. Onda je Vučić rekao "pošto su se začudili ljudi otkud ona na mjestu premijera, a ne Dačić". Onda je on objasnio "Ana Brnabić bavit će se malo eUpravom, ona će da uredi Vladu malo sa te strane, bavit će se malo novim tehnologijama, a kada se tiče politike i ovih političkih pitanja Ivica Dačić, kao zamjenik premijera, bavit će se tim". Stoga je od početka Ivica Dačić što se tiče politike, ideologije i pozicioniranja Srbije zajedno u tandemu i partnerstvu sa Vučićem. Ana Brnabić koja je premijerka države i po Ustavu ima najveća moguća ovlaštenja i jedina može da kreira i vodi vanjsku politiku, ona se time ne bavi. Ona se bavi nekim drugim marginalnim stvarima. A politiku vode Vučić i Dačić čitavu deceniju.

Također, pred aktuelne izbore došlo je do eskalacije sukoba između Kosova i Srbije. Kako komentarišete dešavanja na relaciji Beograd - Priština?

To je samo posljednji izraz zamrznutog konflikta koji Srbija ima sa Kosovom unazad 20 godina i dokaz Vučićevog političkog kukavičluka. Od 2012. kada je preuzeo vlast dobio je šansu, historijsku možda, da postane državnik. Međutim, on za to nije sposoban jer da jeste bio, odavno bi se dogovorio sa tadašnjim predsjednikom Kosova i premijerima koji su se mijenjali u međuvremenu. Ono što je sigurno epilog tih dogovora, prije ili kasnije, bit će onako kako je insistirano dokumentima koji u ovom momentu postoje. To je prije svega Kumanovski sporazum koji je stavio tačku na rat 1999. Nakon toga je usvojena Rezolucija 1244 koja je legalizovala to bombardovanje, a nakon toga imamo Ahtisarijev plan te onda i Briselski sporazum. U Briselskom sporazumu jedna od tačaka koje su potpisale Vlada Srbije i Vlada Kosova stoji da Kosovo i Srbija jedna drugu neće ometati na putu ka EU. U EU, koliko ja znam, ne može da se uđe ukoliko država nema punu nezavisnost. Prema tome ovo što se sada događa je opet u neku ruku u svrhu predizborne kampanje Aleksandra Vučića. On je možda malo i zatečen odlukom premijera Kurtija, ali ja ne mogu na drugačiji način ovo da komentarišem, a da ne spomenem čitav kontekst i njihovu nesposobnost da dođu do dogovora gdje bi i Kosovo i Srbija vjerovatno bili na korak do EU, ako ne bismo već i dobili tačan neki datum.

Da je bilo pameti prije 10 ili 9 godina kada su oni taj proces malo otkočili i ubrzali i došli do Briselskog sporazuma. Nakon toga je došlo do povlačenja 2014/2015. godine i mi opet tapkamo u mjestu. Meni je potpuno logično da će premijer Kurti da iskoristi svaku priliku da u skladu sa njihovim partikularnim interesima donese neku odluku poput ove. I Vučić je prije nekoliko godina pravio oko izbora, ne znam kako bih to nazvao, kada su se povlačili srpski predstavnici, pa im je on predlagao da izađu na sljedeće izbore pa da se čim uđu opet povuku, kako bi ponovo izašli na izbore. Tako da, to naravno da ne vodi ničemu i služi isključivo za podgrijavanje nacionalizma na obje strane. Ja sam ekstremno protiv toga i da je bilo političke pameti, odavno bismo mi bili pred vratima EU-a, i Kosovo i Srbija.

A Bosna i Hercegovina?

Bosna i Hercegovina, također, zato što bi se "izbili" ti argumenti srpskim političarima gdje mogu da povlače paralelu između Kosova i Republike Srpske. To je nešto što je također tabu tema ovdje u Srbiji. Niko o tome neće da priča. Kosovo i Republika Srpska nemaju veze jedno sa drugim. BiH je dobila dva entiteta 1995. godine u Dejtonu. Taj Dejtonski sporazum je po svim tumačenjima zdravorazumskih ljudi trebao da bude polazna tačka koja će da reformiše tu državu u nekom narednom periodu koji je dogledan, a ne u narednih 200 godina da se nacionalisti nadaju povratku svako svom plemenu. Država bi trebala da se reformiše u jednu evropsku državu koja će živjeti u duhu 21. vijeka s jednim građanskim konceptom, gdje će pojedinac biti u punom planu, a ne nacionalistički torovi.

Te stvari političari u Srbiji koji se pojave treba prije svega da objasne nama ovdje kako ta dva procesa ne mogu da se povezuju, da nema paralele. Da kada neki ovdje Boško Obradović ili Vuk Jeremić, Vučić, Dačić ili Vulin kažu "kako može Albanija da ima dvije albanske države na Balkanu, zašto ne može Srbija dvije srpske" moraju da budu svjesni na koji način je Kosovo odvojeno od Srbije i da je Srbija izgubila pravo '90-ih godina da upravlja Kosovom. Također, izgubila je i rat '99, kapitulirala i napustila Kosovo. Tada je sve to završeno. RS i BiH su sasvim drugi koncept i moraju da se posmatraju na sasvim drugi način. Mislim da je opet ključ u Srbiji. Srbija kada bude riješila problem Kosova, a morat će da ga riješi, prije ili kasnije, onda će se i mnogo lakše riješiti i problem RS-a.

Kakvu ulogu ima Beograd u političkoj retorici i djelovanju Milorada Dodika? Da li bi Dodik mogao bez podrške Beograda da radi ono što radi?

Mislim da je presudna. Dodik ne bi mogao niti da se ovako ponaša, niti da čini ove stvari koje čini kroz institucije. Član Predsjedništva koji negira svoju državu, ja ne znam da li to postoji negdje na svijetu. On za to ima podršku Aleksandra Vučića lično. Vučić sebi nikada neće da dozvoli da izgovara stvari koje izgovara Dodik, ali je Milorad Dodik ovdje najviđeniji i najuvaženiji gost. Svako mora da pogleda istini u oči kada to komentariše. Nije uredu da se pravimo kako je Dodik samostalan, kada znamo da nije. On ne bi mogao da se ponaša tako bez podrške Beograda, ni blizu. Moram podsjetiti, nije to samo Vučićev manir. Dodika su na isti ili sličan način, samo u manje radikalnim oblicima, podržavali i Vojislav Koštunica i Boris Tadić. Taj Dodikov politički put kako je došao na vlast u RS-u na američkom transporteru mic po mic mijenjao je retoriku i prilagodio se onoj najgoroj nacionalistočkoj na kojoj i opstaje. Najveći je problem što tu politiku podržavaju i svi iz Srbije.

Postoji li nada i šta treba da se desi pa da cijeli region uspije izaći iz te nacionalističke retorike?

Ja bih jako volio. Veliku ulogu igraju i mediji. Što se tiče Srbije, medijski prostor je zatvoren za ovaj koncept. Mi nemamo nijedan elektronski medij koji ima ni blizu uređivački koncept u ovom pravcu. Ne kažem da je potrebno da ima samo taj narativ politička redakcija bilo kog elektronskog medija, ali mi nemamo ni makar malo odškrinut prozor za ovaj politički stav koji ja iznosim. Nadu vidim u društvu. Ovaj moj razgovor sa Boškom Obradovićem u emisiji na TV Kurir je izazvao takve rakcije da ja još ne mogu da vjerujem. Zvalo me je stotine ljudi, dobio sam brojne poruke podrške, a posebno me obradovalo da je na videu emisije objavljene na YouTube kanalu više od 50 posto komentara je onih pozitivnih. A Kurir je sve samo nije redakcija koja je tokom posljednjih 20 godina podržavala ovaj politički koncept, već nešto sasvim suprotno. Tako da potencijal leži u društvima, moguće je doći do neke promjene i riješiti se nacionalizma kao glavnog izvora problema. Nacionalisti ne mogu riješiti problem koji su oni napravili.