Zaštićeni svjedok S-29 kazao je kako je 11. maja 1992. godine, zajedno sa drugim komšijama, skupljen u mjestu Repovac, gdje im je rečeno da će biti prebačeni za Tuzlu, nakon čega su mještani ušli u autobus i šleper, ali umjesto za Tuzlu krenuli su prema općini u Bratunac.

Kako je kazao svjedok, nakon što su došli ispred škole Vuk Karadžić u Bratuncu, došao je Milan Trišić i naredio da svi izađu iz šlepera, a ženama naredio da skupe novac i zlato, te kazao da će, ukoliko ga vidi kod nekoga, "sjeći uši i prste". Svjedok je objasnio kako je te prilike Trišić izveo trojicu muškaraca koje je pretukao.

- On ih odvaja prema školi, tamo prema hangaru, gdje sam vidio da ubijaju - kazao je svjedok, dodavši kako je Trišića poznavao od ranije i da je u tom trenutku "na sebi imao SNB vojnu uniformu, kalašnjikov preko prsa, te željezni štap i kandžiju".

Kako je rekao, prije nego što su ušli u salu, morali su da ostave sve dragocjenosti.

- Trišić rekao: "Šibica ne smije ostati u džepu" - kazao je svjedok, dodavši kako je optuženi rekao da, ukoliko kod nekoga nešto nađe, "ode glava".

Prema njegovim riječima, u sali gdje su bili zatvoreni bilo je ubijanja, maltretiranja i izvođenja.

Nakon dvije ili tri noći, zatvorenici su ubačeni u šlepere, nakon čega je osoba zvana Bučalina, koji je, kako je svjedok kazao, bio rezervni policajac u Bratuncu, tražio Hajru Džafića, a on je plačući izašao iz šlepera te se pozdravio sa zarobljenicima.

- Ustao i rekao: "Bolje ja sam, nego svi vi" - kazao je svjedok, dodavši kako ga nakon toga nikad nije vidio.

Na upit branioca Miodraga Stojanovića da li je Trišića vidio u Repovcu, svjedok je kazao da nije. Stojanović je upitao svjedoka da li je Trišića vidio tokom boravka u sali, na šta je svjedok rekao da nije.

Optužnica tereti Trišića po 22 tačke da je 1992. godine, kao pripadnik Teritorijalne odbrane (TO), zajedno s drugim formacijama učestvovao u progonu civila bošnjačke nacionalnosti – zatvaranjima, prisilnim nestankom, mučenjem i ubistvima.

Trišić se tereti da je 3. maja 1992., naoružan i uniformisan, zajedno s drugim osobama, uputio 50 žena i djece iz sela Hranča prema autobusnoj stanici, gdje je već bilo oko 250 mještana, nakon čega su odvedeni na stadion Bratstvo. Kasnije su, prema optužnici, zapaljene 43 kuće u zaseoku Ramići.

Nurija Salkić ispričao je kako je u aprilu 1992. godine živio u mjesti Suha, te su domaći srpski vojnici 10. maja okružili naselja i zarobili mještane, a potom ih prebacili na stadion. Kako je kazao, na stadionu je bilo nekoliko hiljada ljudi.

- Okolo su stajali vojnici i, ako su vidjeli djeci minđuše ili nešto, kidali su - rekao je Salkić, dodavši kako su svi morali predati ako su imali nešto vrijedno.

Nakon stadiona, muškarci su odvedeni u školu gdje je, prema svjedokovim riječima, bilo ubijanja, te je i sam Salkić nekoliko puta bio pretučen.

- Nama su se odmah noge odsjekle, znali smo da nas čeka tragedija u toj sali - kazao je Salkić.

Prema njegovim riječima, u sali su bili izvjesni Bane i Makedonac i Milan Trišić.

- Milan Trišić je bio šofer u Vihoru, njega znam i on je dolazio u kafić gdje sam ja radio - rekao je svjedok, dodavši kako je te prilike, kada je vidio Trišića, on imao željeznu šipku i "tukao je krvavo".

Svjedok je ispričao kako je Trišić tukao zarobljenike, da je njega pretukao, kao i Ramiza Kadrića i njegovu djecu.

- Nije toliko Ramiza tukao koliko je bio krvoločan prema djeci. (…) Djeca vrište nenormalno i znam da nisu mogla na noge - kazao je svjedok, dodavši kako mu je poznato da su nakon šest dana, kada su zarobljenici odvezeni prema Palama, Ramiz i njegova djeca ostali u sali, a kasnije su pronađeni ubijeni.

Stojanović je na današnjem ročištu svjedoku predočio izjavu koju je dao Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju 2000. godine, u kojoj je, kako je kazao, svjedok pričao o događajima o kojima je danas svjedočio, ali nigdje nije spomenuo Trišića. Salkić je kazao kako je izjavu davao za drugi predmet i da je njegovo svjedočenje bilo fokusirano na tadašnju političku situaciju.

Nastavak suđenja je zakazan za 6. septembar.