- Ne zato što bi one mogle spriječiti njegovu destruktivnu političku retoriku, pa ni destruktivno djelovanje, nego zato što će ga postepeno, ne danas i sutra, nego svakako kroz određeni, ne tako dugi vremenski period, učiniti nespretnim i nepraktičnim za njegove političke saveznike i podržavatelje. Svi mi ovdje na Balkanu smo mali i ne možemo si priuštiti otvoreni sukob sa Amerikom. U nekoj cost benefit analizi, dakle, analizi koristi naspram štete, Dodik postepeno postaje za Vučića više štete nego koristi, a osim toga, on zaista nije jedini nacionalist u politici u Republici Srpskoj.

On je u ovom trenutku samo jedini s tim opterećenjem da kompromitira, bar kod Amerikanaca i Britanaca, svakog tko se s njim povezuje. Prema tome, oni koji žele takvu politiku u Republici Srpskoj imaju svakako mnogo drugih kandidata na izbor, koji nemaju ovo opterećenje i značajno ograničenje, koje te sankcije predstavljaju. Takođe, te sankcije onemogućavaju Dodika da sudjeluje u bilo kakvim pregovorima u kojima sudjeluju Amerikanci. Po tome i za Republiku Srpsku, ja bih rekla, postaje više štete nego koristi u ovom čisto operativnom smislu, a to sigurno vrlo jasno prepoznaju i njegovi direktni politički konkurenti unutar Republike Srpske. Po ovom što se može vidjeti ovako izvana, nije da su oni mnogo bolji od njega, ali su drugi – čitaju i uče lekciju da ako tjeraš, tjeraš, pa pretjeraš, uvijek ima drugih koji mogu onda zauzeti tvoje mjesto. Dodika, po mom mišljenju, neće dokrajčiti Amerikanci i njihove sankcije. Oni su samo pomogli stvoriti okolnosti u kojima će ga dokrajčiti njegovi donedavni saveznici ili lokalni politički konkurenti, kojima će postati beskoristan, katkad i štetan, a svakako savladiv - pojasnila je Pusić za BHRT. 

Pusić smatra da, nakon američkih i britanskih sankcija, gotovo da i ne treba ništa više.

- Biće dodatni bonus ako se pridruže i neke važnije članice Evropske unije, ali jedinstvena odluka Evropske unije o uvođenju sankcija ili sankcioniranju Milorada Dodika u evropskim okvirima, ja bih rekla da bi više pomogla Mađarskoj unutar Evropske unije da se sama na neki način rehabilitira unutar same Unije nego što bi dodatno štetila Dodiku. Američke sankcije su tu, po mom mišljenju, sasvim dovoljne. Mađarski stav je na neki način samo prenošenje ruskog stava, a Rusi imaju mnogo veće i važnije teme u svojim odnosima sa Amerikancima nego što je to Dodik. On je tu služio samo dok se ne postigne neki dogovor Rusije i Sjedinjenih Američkih Država, pa i Evropske unije. Eventualno može pobjeći u Rusiju, to je uvijek mogućnost. Pretpostavljam da je tamo većina njegovog novca, ali dalje od toga ne vidim neke koristi za njega. On svakako neće prestati sa svojim aktivnostima, ali mislim da će te aktivnosti i ta retorika iz opasne i ridikulozne preći polako samo u ridikuloznu - kaže Pusić. 

Pusić je govorila i o Izbornom zakonu BiH i predsjedniku HDZBiH Draganu Čoviću. 

- Što se tog famoznog izbornog zakona tiče, po tom istom danas važećem izbornom zakonu Čović je već bio izabran u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i tada taj zakon nije bio problem, nije se dovodio u pitanje. Drugo, Čović na zadnjim izborima nije izabran u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine. To se nije dogodilo zato što su za Željka Komšića glasali Bošnjaci, već zato što za Čovića nisu glasali Hrvati. Da su Hrvati glasali za Čovića, izašli u brojevima u kojima su mogli, Čović bi glatko bio član Predsjedništva. Treba pogledati statistiku o izlaznosti na te izbore. Hrvati nisu glasali za nekog drugog, već naprosto nisu glasali, nisu se pojavili na izborima. Time su vrlo jasno rekli svoje mišljenje i ja ne vidim što bi se promijenilo jer suština tih promjena u izbornom zakonu bila bi da svaka etnička grupa može glasati – isključivo ona, njeni pripadnici – za člana Predsjedništva, koje čine, kao što je poznato po Dejtonskom sporazumu, ne predstavnici, nego pripadnici nacija, dakle jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin.

Nigdje se ne spominju njihovi predstavnici i zastupnici. Mislim da to također nije slučajno, ali je to velika rasprava koju bi trebalo voditi. Međutim, ne vidim šta bi se promijenilo u slučaju da se, recimo, donese takav izborni zakon gdje za hrvatskog predstavnika mogu glasati samo Hrvati, za bošnjačkog samo Bošnjaci, za srpskog samo Srbi... Pa onda, recimo, deset posto pripadnika jedne nacije izađe na izbore i tih deset posto izabere de facto jedinog kandidata, koji tamo postoji. To nije ni demokracija, a kamoli razvoj demokracije. Treba svakako pronaći način da se zaštite kolektivna prava, zagovornica sam toga, i to naravno, barem u onoj fazi u kojoj postoji etnička diskriminacija, a ona na Balkanu danas postoji. Zato sam i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini za to da se pronađe neki efikasni način kako da se zaštite kolektivna prava, ali nikako ne na štetu individualnih, građanskih prava. Ta zaštita kolektivnih prava mora biti jedan dodatak, a inividualna, građanska prava su temelj. Bez tog temelja nema budućnosti. Inače, što se ostalih stvari tiče, ja ne vidim nikakva nerješiva, pa čak ni teška otvorena pitanja između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, samo što se ona u ovom terenutku ne rješavaju, pa čak niti ne adresiraju, nego su svi fokusirani na ovo pitanje de facto izbora članova Predsjedništva - istakla je ona. 

Pusić je govorila i o relacijama između Milorada Dodika i Dragana Čovića. 

- Bez obzira na različita politička uvjerenja, mislim da u Hrvatskoj postoji, kod ljudi zaista raznih političkih stavova, vrlo široko poštovanje prema žrtvama genocida u Srebrenici, kako onih koji su ubijeni, tako i onih koji su preživjeli, a de facto su isto tako žrtve... Dakle, njihovih žena, majki, sestara, kćeri... Čovićevo svrstavanje uz one koji su htjeli da se promovira negiranje tog genocida naprosto je zgrozilo hrvatsku javnost. Osim toga, to je došlo nakon što su ljudi u Hrvatskoj godinama suočeni s činjenicom da je praktički naša ukupna vanjska politika na neki način talac političkih ambicija i karijere Dragana Čovića, neka vrsta, da parafraziram naslov onog slavnog filma "Spašavanja vojnika Dragana".

Ljudi nisu tako glupi kakvim ih političari često smatraju, ili barem ne svi ljudi. I to što ne viču ne znači da ne vide što se događa. I onda jednog dana jedna kap prelije čašu. Ovo svrstavanje uz negatore genocida u Srebrenici je, mislim, što se hrvatske javnosti tiče, bila ta kap. Cijela priča kako je Dodik zaštitnik Hrvata u Bosni i Hercegovini - moram reći da po tome ko je te Hrvate u posljednjih tridesetak godina sve štitio u Bosni i Hercegovini, dobro je da ih još uopće tamo ima. Hrvatima, kao i Srbima, kao i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini treba pristojna evropska građanska država, a ne plemenske poglavice i ne religija kao politika, odnosno religija koja se iz moralne sfere pretvara u instrument politike. Naravno da to nije jednostavno postići, da je to vrlo komplicirana zadaća, i treba se suočiti sa svim opasnostima na tom putu, između ostalog i famoznom i često spominjanom opasnosti od majorizacije, kako većinskog naroda na razini države – dakle, u tom slučaju Bošnjaka na razini države – tako i opasnosti puno malih majorizacija od strane bilo koje etničke grupe, koja je u nekom gradu ili regiji većinska, a živi, naravno, zajedno sa pripadnicima neke druge etničke grupe.

To je naprosto komplicirana zadaća, ali na njoj treba početi ozbiljno raditi pri punoj svijesti što je konačni cilj. A konačni cilj je da se bilo kakve majorizacije izbjegnu, ali da se uspostavi država građana. To mislim da ne može ni u čijoj glavi, ko je dobronamjeran i ko nešto razumije o izgradnji države, biti ikakve sumnje. Treba, naravno, ugraditi, i prvo smisliti kakve političke osigurače treba razviti, a onda ih ugraditi u strukturu države, a ne reći "ili ćemo Bosnu i Hercegovinu podijeliti na etničke torove ili ćemo je rušiti".. Jer to je lažna dilema, što bi se reklo. To znači "ili ćemo je rušiti ili ćemo je rušiti". I jedno i drugo znači rušenje države. Prema tome, treba osmisliti što je konačni cilj, treba, što je još puno teže, osmisliti strategije i taktike kako do toga doći i kako spriječiti različite moguće stranputice i ozbiljne zamke, koje na tom putu postoje, ali na taj put treba krenuti.