Polazak u školu i kod djece i kod roditelja može izazvati i sreću i tugu i zabrinutost. Sreću zbog novog poglavlja u životu, tugu jer shvatamo da djeca više nisu tako mala i da kreću u jednu ozbiljniju životnu priču i na kraju zabrinutost da li će se adekvatno odgovoriti na zahtjeve koji se stavljaju pred dijete i pred roditelje.

Na to kako će izgledati privikavanje na školu i obaveze, kakvo će biti postignuće djeteta, utječe veliki broj faktora među kojima važno mjesto zauzimaju: stavovi roditelja prema školi, strahovi u vezi sa ostavljanjem djeteta u novom okruženju, hoće li biti prihvaćeno u novoj sredini, na koji način roditelji odgajaju svoju djecu, zadovoljavanje dječijih potreba, proces socijalizacije.

Fikreta Mulaosmanović-Smajić, stručni saradnik iz Kantonalne ustanove Porodično savjetovalište ističe da je važno djetetu pružiti što realniju sliku škole i onog što se očekuje od njega, ne uljepšavati i ne zastrašivati.

- Važno je da roditelji grade pozitivan stav prema školi i učenju, te izbjegavaju negativne komentare pred djetetom bilo da se odnose na učiteljicu, školski plan i program ili vršnjake. Veoma je bitno uputiti dijete da je škola još jedno sigurno mjesto, pored porodice,  gdje će imati priliku da istražuje, da se upoznaje sa novim situacijama, osnažuje svoj odnos i interakciju sa vršnjacima i sa učiteljima – pojašnjava Mulaosmanović-Smajić.

Priprema djeteta za polazak u školu od iznimne je važnosti uzmu li se u obzir svi izazovi sa kojima će se dijete susresti.  

- Neophodno je dijete prije polaska u školu osamostaliti u brizi za sebe, oblačenje, obuvanje, kulturno- higijenske navike pri jelu, odlazak na wc, pranje i brisanje ruku i slično, te ga naučiti važne stvari poput imena i prezimena članova porodice, adresu stanovanja i broj telefona, put od kuće do škole, pravila u saobraćaju. Poželjno je igrati se sa djetetom, naročito društvene igre koje potiču pažnju i pamćenje, usvajanje pravila i podnošenje neuspjeha, čitati mu priče, pjesmice, brojalice, zagonetke, zajednički obavljati kućanske poslove razgovarati sa djetetom i poticati njegovu znatiželju, podržati kada naiđe na problem – navodi sagovornica.

Također Mulaosmanović-Smajić ističe da dijete treba da stekne radne navike tako što će se usmjeravati da svoje stvari svakodnevno ostavlja na svoje mjesto, da obavlja neke poslove u kući koji ne zahtjevaju mnogo snage i vremena, ali koji će biti njegova redovna obaveza.

- Ono upravo obavljanjem ovih poslova stiče samostalnost i samopouzdanje koji su osnova zdrave i zrele ličnosti i odgovornog učenika. Općenito za razvoj djeteta važno je stvarati motivirajuće okruženje u kojem se potiče sticanje novih iskustava, aktivnost, radoznalost, igra i stvaranje – ističe.

Također ističe kako je pomoć roditelja svom prvačiću od presudnog značaja.

- Ponekad je djetetu potrebna i konkretna pomoć u pisanju zadaće, crtanju ili učenju. Zadaća je obaveza kojoj se dijete obično ne veseli jer mu oduzima vrijeme za igru. Ukoliko ono nauči da se zadaća radi u određeno unaprijed planirano vrijeme i da mu nakon toga ostaje dovoljno vremena za igru, radije će joj pristupiti. Na taj način roditelj kod djeteta razvija osjećaj discipline i odgovornosti. Roditelji na početku trebaju pomoći djetetu u savladavanju tehnike učenja i rada. Pri tome je važno znati da pomoć u izradi zadaće ne znači uraditi je umjesto njega. Dijete ne može naučiti gledajući nego radeći. Dakle, dijete treba samo da radi zadatke, a prava pomoć roditelja se ogleda u tome da se interesira za njegov rad, da ga upućuje, podstiče, hrabri – savjetuje sagovornica.

Neka djeca su nikada do polask au školu nisu na duže vrijeme razdvajala od roditelja te prvi dani u školi i u nepoznatom prostoru mogu dovesti i do manjih problema.

- Tjeskoba prouzrokovana odvajanjem od roditelja je česta kod djece predškolskog i ranog školskog uzrasta, a povezana je s dječijim osjećajem nezaštićenosti, bilo da roditelj odlazi iz kuće (na posao, u kupovinu, sa prijateljima) ili da dijete odlazi u novu i nepoznatu sredinu u vrtić ili školu. Ono što roditelji mogu učiniti da olakšaju proces separacije kod polaska djece u školu su: da stvore povjerljiv, topao, odnos pun ljubavi sa djetetom u ranoj fazi djetinjstva, omoguće djetetu da preuzme odgovornost za svoje obaveze, omoguće djetetu vrijeme za igru sa roditeljima i sa vojim vršnjacima, potrude se da dijete provede određeno vrijeme sa dragim ljudima iz šire porodice, kao i sa vršnjacima u igraonicama, na bazenu, na sankanju, voditi računa da u porodici postoji određena organizacija i pravila tokom sedmice, posjete školu koju će dijete pohađati i obići prostorije sa djetetom, u porodici igrati što više društvenih igara, gdje će se dijete učiti socijalnim vještinama koje će mu kasnije itekako biti potrebne u školi, ukoliko i sami roditelji imaju strah od odvajanja od djeteta, pokušati ga kontrolirati pred djetetom, jer dijete osjeća i "snima" strahove roditelja – kaže Mulaosmanović-Smajić.

Polazak djeteta u školu predstavlja jako važnu fazu u razvoju porodice jer zahtjeva novu porodičnu organizaciju i dinamiku.

- Pored svih priprema koje su neophodne da se izvrše kako bi dijete proces adaptacije na školu prošlo što uspješnije može doći i do određenih poteškoća u prilagođavanju. Ukoliko roditelji ne mogu da se nose sa određenim izazovima ili poteškoćama koje mogu da se javi  u ovoj razvojnoj fazi važno je da potraže pomoć od strane stručnog osoblja škole, pedagoga, psihologa, socijalnoog radnika, stručnjaka  Kantonalne javne ustanove "Porodično savjetovalište" ili neke druge  institucije koja se bavi pružanjem podrške i pomoći građanima vezano za ovu tematiku – zaključuje Mulaosmanović-Smajić.