Znao je njegove kvalitete, ipak mu je bio trener u japanskoj Cerezo Osaki, a kvalitet koji je imao na kraju ga je doveo i do Bundeslige. Igranje za Energie Cottbus bila je kruna njegove karijere.

U Cottbusu je kroz historiju bilo mnogo naših fudbalera, neki su ostavili manji, neki veći trag, a Ivan Radeljić o kojem danas govorimo definitivno spada u grupu onih čije ime s velikim poštovanjem izgovaraju na krajnjem istoku Njemačke.

I dok se danas manje-više zna sve o Ibiševiću, Berberoviću, Čustoviću, Maletiću, Musiću i ostalih igračima iz Radeljićeve generacije, interesovalo nas gdje je on, šta radi, čime se danas bavi…

- Neka se neko sjeti i nas starijih - bila prva je reakcija Radeljića u razgovoru za Reprezentacija.ba.

Otkrio je gdje je trenutno i šta radi.

- Prošlo je pet godina kada sam karijeru završio u Splitu, ostao sam u tom gradu da živim, a uporedo radim kao trener ovdje u Trećoj ligi. Imam ambicije da se u budućnosti ozbiljno bavim trenerskim poslom. Namjeravam u novembru upisati program za UEFA Pro licencu, jer to mi je neophodno za ozbiljniji rad, ali korak po korak. Bitno je da "raduckam", da dobijam polako iskustvo, a ponekad se pitam kako je raditi u ozbiljnijim ligama kada je ovako u amaterskim. Nije taj trenerski posao baš jednostavan - priča Radeljić.

Nedostaju li vam utakmice, svlačionica, taj ritam?

- Adrenalin je možda ono što najviše nedostaje kad stanete. Nije nimalo lako prekinuti profesionalnu karijeru i odjednom ne raditi ništa. Kao fudbaler si naučio da u svakom trenutku budeš programiran, da imaš neku obavezu, ali, eto, navikne se čovjek. Sreća mi je pa imam porodicu, prođe dan brže dok djecu odvedeš u vrtić, pa tamo, pa vamo… To je nešto na što trebaš biti spreman, nećeš uvijek biti mlad.

Hajduk, Energie Cottbus, Genclerbirligi, Antalyaspor… Koliko ste vi zadovoljni s onim što ste napravili?

- S obzirom kako je sve izgledalo na početku karijeru, ne da sam zadovoljan, prezadovoljan sam. Nisam ja bio talenat u kojeg su se kleli, više je ovo rezultat mog napornog rada i truda, jer bilo je dosta boljih momaka koji su trebali napraviti velike karijere. Bio sam u Turskoj, pa u Japanu, Njemačkoj… Vidio sam svijeta, upoznao ljudi. To je bitno.

Koji dio karijere je ostao u najljepšem sjećanju?

- Meni je iskreno skoro svugdje bilo lijepo. Posebno pamtim period u Turskoj, u Japanu je isto bilo fenomenalno za živjeti, sve je vrhunski organizovano, ljudi su kulturni, dok je Njemačka jedan drugi svijet. To osjetiš tek kada odeš tamo i zaigraš protiv jedne veličine kao što je Franck Ribery. Njega mi je najteže bilo čuvati. Ne znaš je li brži ili više zna. Imaš igrača koji prime loptu, zastanu, zavrte je malo, ali on… On ide konstantno jedan na jedan, bez straha, ja sam na kraju umalo dobio infarkt koliko me je izmorio. Definitivno broj jedan.

Ivan Radeljić i Franck Ribery

Kako je bilo igrati za reprezentaciju BiH čovjeku koji se rodio u Hrvatskoj, odrastao u njoj?

- Možda će zvučati kao floskula, ali meni je to, vjerujte mi, najbolji dio karijere. Uživao sam u svakom trenutku. U utakmicama, u boravku u hotelima, pa kada si na večeri zajedno sa Džekom, Muslimovićem, Misimovićem, Ibiševićem… Vedo mi je inače bio i cimer u reprezentaciji. Oduševio me je koliko je to jednostavan čovjek, uvijek će ti pomoći ako može, nema glume nikakve. I dan-danas smo u kontaktu.

Kako je uopšte došlo do toga da obučete dres BiH?

- To je zanimljivo. Ja sam se rodio u Hrvatskoj, igrao sam za mladu reprezentaciju i cijela ta priča oko BiH na kraju je došla iznenada. Fuad Muzurović me je trenirao u Japanu i tako jedne prilike kada smo se vraćali kući tema je bila moje porijeklo, rekao sam mu da mi je majka iz Hercegovine, a on je na to dobacio u šali da ću biti novi reprezentativac BiH i da će me preporučiti. I kroz nekoliko mjeseci, Muzurović nakon otkaza u Japanu postane selektor i baš me pozove. Majka je bila oduševljena zbog toga, cijela porodica ustvari. Bilo je dobrih utakmica, nekih manje dobrih, ali sve u svemu za mene jako lijepo vrijeme.

Kasnije vas je pozivao i Miroslav Ćiro Blažević, doduše ne baš dugo.

- Ne znam ni danas zašto je puklo između nas. On je zahtjevao da povrijeđen dođem na jedno okupljanje, čak sam pokušao i trenirati, ali kako je koljeno sve više oticalo, fizioterapeut mi je rekao da moram odmoriti. Na to se on naljutio, više me nije htio ni zvati, što mi je malo teško i palo. Ne znam zašto je tako reagovao. Ali, bez obzira na sve, cijenim kao mnogo kao trenera.

Pratite li danas reprezentaciju BiH?

- Gledam redovno sve utakmice. Hvala Bogu imamo i ovo čudo zvano internet, tako da se u svakom trenutku mogu informisati o svemu. Dosta toga se izmijenjalo, otišli su Lulić, Ibišević, Medunjanin…, ali vidim da ima mladih fudbalera pred kojima je svakako budućnost. Nadam se da ćemo imati sreće sa Bajevićem - poručio je Radeljić na kraju razgovora za Reprezentacija.ba.

Radeljićeva fudbalska priča je počela u rodnom Imotskom odakle je naprije otišao u Hajduk, a put ga je u međuvremenu vodio još u Zadar, Šibenik, Inter Zaprešić, Slaven Belupo, Cerezo Osaku, Energie Cottbus, Genclerbirligi, Antalyaspor i RNK Split. Za nacionalni tim je odigrao ukupno 10 utakmica.