Isto to priznanje za svoj doprinos u borbi za BiH dobila je i Mevlida Elčić, posthumno 1994. godine.

- Njih dvije su izbjegle iz Dervente. Imale su roditelje, brata i još jednu sestru. U vihoru rata nisu znale ni za koga. Sve vrijeme rata nisu znale gdje su im njihovi najmiliji. Priključile su se našem diverzantsko-izviđačkom odredu Fikro koji je bio u sastavu 4. viteške motorizovane brigade. Uključile su se u protiv-oklopni vod u jedinici kod Emira Bogunića Čarlija. Prošle su jedan dio obuke i rahmetli Mevlida je bila borac, protiv-oklopnjak, a njena sestra Samira je bila borac bolničar – priča Hasečić.

Kaže da su sestre Elčić učestvovale u svim borbenim zadacima svoje jedinice.

- Obje su bile izuzetni borci. Bile su omiljene u društvu, imale su drugačiji naglasak, drugačije karakterne osobine s obzirom na to da su dolazile sa drugog područja. Bile su veoma simaptične u razgovoru i komunikaciji, žestoki borci. Mevlida je bila malo govorljivija, ona je više pričala, šalila se, i uvijek je insistirala da učestvuje u svim borbenim akcijama. Bilo je s njima uvijek anegdota. Imale su simpatičan način govora, za lavor govorile su leđen, nisu znale šta su pantalone, one su govorile hlače. Mevlidu smo zvali Tito, a Samiru Unprofor, jer je uvijek šutjela i posmatrala, sve dok ne progovori. A kada progovori, imali smo tri dana razloga za smijeh jer su obje imale smisla za humor – prisjeća se Hasečić.

Kaže da je Mevlidu sve zanimalo.

- Mevlida je htjela pokazati da zna pucati iz sijača, iz RTG-a. One su prvi put zauzele Golo brdo sa Čarlijem. Padom Golog brda drugi put, 28. jula 1993. godine, ta jedinica je dobila zadatak da pokuša vratiti privremeno zaposjednutu teritoriju. Mevlida je bila u toj ekipi koja je trebala ići na liniju. Samira nije bila u ekipi s obzirom na to da nije bila praksa da braća i sestre idu u istu akciju, međutim, ona je ipak našla način da se ubaci u jedan od kamiona kojim smo se prebacivali do gore. Akcija je krenula dobro, tog kobnog 28. jula, zauzele su se prve linije. Artiljerija je zasula i poginuo je rahmetli Čarli i Mevlida. Samira je bila ranjena u vrat i obje su podlegle za pet minuta – kazao je Hasečić.

Kaže da je njihova pogibija bila težak udarac za sve njihove saborce.

- Kako je vrijeme odmicalo, sve su nam više nedostajale. Borci diverzantsko-izviđačkog odreda predložili su da se Mevlida nagradi priznanjem Zlatni ljiljan, što je od komande 4. motorizovane brigade prihvaćeno i proslijeđeno komandi Armiji RBIH. Obje su ukopane na mezarju Kovači u Hrasnici. A roditelji su u novinskom članku 1995. godine saznali da su njih dvije poginule – kaže njihov saborac.

Njihovi roditelji nakon rata dolazili su svakog 28. jula na obilježavanje dana 4. motorizovane brigade, ali prije nekoliko godina oboje su preminuli.

- Prije pet godina kada su bile velike poplave u Derventi, naši pripadnici su otišli i promijenili smo im podove, okrečili zidove, nabavili namještaj i urađaje, sve donacijom naših saboraca. Nažalost, sada je kuća u Derventi prazna – kaže Hasečić.

Sjeća se zajedničke akcije na Kotorcu u kojoj su učestvovale i sestre Elčić.

- Bili smo zajedno u akciji na Kotorcu 17. marta 1993. godine, bila je opća ofanziva, na 500 metara prostora, dva sata su pucali sa 5.000 granata, svaku kuću su srušili, sve su uništili i onda su krenuli pješadijski, zauzeli su prvu liniju i mi smo iz pripreme došli preko Željeznice. Vratili smo do večeri taj teren, osam naših saboraca je poginulo. To je bio najvažniji dio za odbraniti jer su bili na udaljenosti 150 metara od dijela gdje je kasnije tunel napravljen. Zauzimanjem Kotorca oni bi presijekli čak i naše pretrčavanje preko piste, znači strateški vrlo važno mjesto. Da su zauzeli Kotorac i Butmir, napravili bi dubinsku blokadu Sarajeva. I u toj akciji je bilo dosta i ranjenih, bio je ramazan, neki nisu htjeli ni prekinuti post. Mi smo otišli da izvučemo poginule, njihova tijela i kad sam se vratio, okupili smo se, razgovarali smo i Mevlida mi je donijela tarabuk i rekla da sviram. Ja sam joj rekao da ne mogu – zastao je Hasečić, rekavši da mu je i danas teško kada se sjeti tog trenutka.

- Kazala mi je: "Moraš". Rekao sam joj da meni nije do pjevanja i da ne mogu da pjevam, a ona je rekla da smo danas ginuli da bismo večeras pjevali – prisjeća se s tugom Hasečić.

Kaže kako je komandant njihove 4. viteške motorizovane brigade Fikret Prevljak izuzetno dobro poznavao sve njihove borce, a da su me sestre Elčić bile veoma drage.

- Teško mu je pala pogibija. Građani Ilidže su dali naziv jednoj ulici po sestrama – zaključuje Hasečić.

Na mezar sestara Samire i Mevlide zajedno sa njihovim roditeljima došao je i rahmetli predsjednik Alija Izetbegović.

- Ovaj rat pun je uzbudljivih priča, potresnih priča, o našim junacima koji su se borili, poginuli. Ovo je ipak jedna od najpotresnijih priča koje sam ja čuo, o pogibiji dviju sestara Mevlide i Samire. One su poginule skupa kad je poginuo i Emir Čarli. To je vrijeme bio najkritičniji trenutak rata u BiH, kada su pokušali da omču stave oko Sarajeva. Tada je došlo do pogibije ovih sestara. Priče koje se nažalost ne znaju, naš narod treba da zna – kazao je tom prilikom Alija Izetbegović.

VEZANI TEKST - Trinaest neustrašivih bosanskih žena: Ovo su dobitnice priznanja Zlatni ljiljan

Esad Delić bio je također saborac sestara Elčić i kaže da će ih svi zauvijek pamtiti.

- To su bile djevojke koje su bile ravnopravne sa svim muškarcima u našoj četi. Nisu izostajale ni iz jedne akcije, gdje god su muškarci išli, išle su i one. Ni po čemu se nisu odvajale. Sudbina je htjela da obje na Golom brdu kao u minuti poginu zajedno sa rahmetli Čarlijem, jedna pored druge. To je za nas bio gubitak veliki. Kad je rat stao, 1996. godine ja sam dobio kćerku i general Prevljak joj je dao ime po rahmetli Mevlidi. Htjeli smo da ostane spomen na tu heroinu – priča Delić za Faktor.

Kaže da je kćerki pričao o Mevlidi kako bi znala po kome je dobila ime.

- Išli smo i roditeljima rahmetli Mevlide i Samire, bili smo s njima u kontaktu sve dok nisu preminuli – zaključuje Delić.