Vjekoslav Luburić je lagao 1963. godine, kada je španskoj policiji rekao da je uzgajivač peradi. Bio je potpuno iskren kada je naglašavao svoju "privrženost nacionalnoj stvari", što je eufemizam za "Frankovu diktaturu".

U svojoj izjavi o obnovi boravka u Španiji pod imenom Vicente Pérez García zaboravio je spomenuti druge biografske detalje, poput masakra u Hrvatskoj i Bosni koje je počinio tokom Drugog svjetskog rata.

Danas, 20. aprila, navršava se 55 godina od Luburićeva ubistva u španskom gradiću Carcaixentu.

Nakon svjetskog rata Španija je dočekala brojne nacističke zločince različitih nacionalnosti. Kao i mnogi drugi, frankizam je Vjekoslavu Luburiću ponudio zaštitu, lažni identitet i priliku da ponovo izgradi svoj život. Činjenica da je pobio hiljade nevinih ljudi u koncentracionim logorima, dok je Hrvatska bila vjerni saveznik nacističke Njemačke, nije bila prepreka da mu se pribave papiri.

U prvim godinama svog izgnanstva, bivši vojnik imao je farmu pataka u Benigànimu, u regiji Vall d'Albaida. No 1963. godine, kada je pred policijom ponovno tražio obnovu boravišne dozvole, peradarstvo mu više nije bila glavna djelatnost. Šezdesetih je živio u Carcaixentu, gdje je vodio štampariju koja je objavljivala antikomunističku propagandu na srpsko-hrvatskom, španskom i drugim jezicima. Njegovo prioritetno zanimanje bila je borba iz progonstva protiv komunističke diktature maršala Tita u Jugoslaviji.

U policijskom dokumentu od 4. januara 1963. zvaničnici su primijetili da je Luburić/Pérezova "nedvojbena privrženost Nacionalnoj stvari" "u potpunosti zajamčena moralno i politički sposobnim osobljem". Odnosno od strane Francovih fanatika. Jedan od tih jamaca bio je otac Miguel Oltra, direktor franjevačke škole u ulici Santa Ana u Carcaixentu. U istoj ulici nalazila se i Luburićeva štamparija, u kojoj je 1969. godine, unatoč zaštiti vlasti, hrvatski prognanik dobio udarac u potiljak koji mu je okončao život.

Do tada je Luburićev život u Španiji tekao mirno. Godine 1953. oženio se baskijskom ženom katoličkih uvjerenja, imao je dvije kćeri i dva sina, mogao je voditi vlastiti posao i čak je imenovan počasnim predsjednikom Falla de Carcaixent, što je anegdota koja pokazuje njegovu prilagodbu zemlji domaćinu. No njegov se nagli kraj počeo nazirati u proljeće 1968. dolaskom u njegov najuži krug 22-godišnjeg mladića Ilije Stanića. Iseljenik rođen u blizini Sarajeva, bez veze sa svjetskim ratom, osim što mu je otac Jozo kao škripar nastavio ratovati do 1951. godine kada je poginuo u okršaju s Titovom vojskom.

Vjekoslav Luburić uvijek je strahovao za svoj život. Ponavljao je to svojim španskim prijateljima, gotovo svi bivši borci Plave divizije.

- Znam da će jednog dana doći po mene. Širom otvori oči.

To je prenio i Staniću, koji je postupno stekao njegovo povjerenje i koji je djelovao kao Luburićev lični sekretar. Ilija nikada nije izazivao sumnje u privatnom okruženju bivšeg generala, iako se tadašnja štampa nakon zločina nije ustručavala tvrditi da je mladi emigrant zapravo bio špijun kojeg je poslao Tito.

U prilog tezi o špijunaži postoje i uvjerljivi podaci: po povratku u Jugoslaviju Stanić je uživao privilegije. Nadalje, dan odabran za zločin nije mogao biti slučajan.  godišnjica Hitlerovog rođenja je 20. aprila, što nacisti diljem planeta iskorištavaju za svoje ciljeve.

No, za zločin organiziran od strane tajnih službi etablirane bivše države, tehnika ubistva i bijeg počinitelja ostavlja previše pitanja. Ilija je koristio nesofisticirano oružje, željeznu polugu, neuobičajenu u tim poslovima, gdje se preferiraju poluautomatski pištolji s prigušivačima; umotao je tijelo u deku i sakrio ga ispod kreveta; pobjegao je u dva taksija: prvo u Valenciju, a zatim u Barcelonu; stigao je do granice koju je ilegalno prešao pješice planinskim stazama pri čemu je doživio pad; i trag mu se gubio mjesec dana, sve dok se nije pojavio na jugoslovenskoj granici, gdje ga niko nije očekivao i gdje je bio zatočen. Špijun koji bježi u taksiju ne izgleda baš kao špijun.

Ni frankistička policija ni Interpol nikada nisu uhitili počinitelja ubistva. Tek ga je moja istraga uspjela locirati u Sarajevu 2003. Ilija je tada uvjeravao da je zločin posljedica razmirica suprotstavljenih skupina hrvatskih prognanika. Bez ikakvog sudjelovanja jugoslavenskih tajnih službi. Ali njegova je verzija izazvala sumnjiva protivrječja.

Jugoslovenski trag iza zločina je razuman. Prljavi rat između hrvatskih prognanika na Zapadu i jugoslovenskih tajnih agenata bio je stalan i krvav. Samo na području tadašnje Savezne Njemačke, od 1960. godine do pada Berlinskog zida, od strane špijuna pristiglih iz Jugoslavije ili od njih angažiranih kriminalaca ubijena su 22 Hrvata. Samo godinu dana prije zločina u Carcaixentu u Münchenu su u istoj akciji ubijena tri hrvatska prognanika. Sa svoje strane, hrvatski su naoružani napadači likvidirali jugoslovenske diplomate, poput ambasadora u Stockholmu (1972.), postavljali bombe u komercijalne avione ili ih otimali.

Izvještaj frankističke policije iz 1969. godine, kojeg se domogao José Luis Rodríguez, profesor historije na Univerzitetu Rey Juan Carlos, autor knjige "Pod plaštom Caudilla", navodi:

- Događaj (ubistvo Luburića) mogao bi biti sličan onom koji se dogodio u Münchenu u kojem su također eliminirana tri hrvatska neprijatelja vladajućeg režima u Jugoslaviji. Sumnja se da je jedan od zaduženih za upravljanje akcijama ovih komunističkih komandosa vicekonzul Jugoslavije u Marseilleu, komunistički fanatik, bivši gerilac, koji je fakultetsku diplomu stekao večernjim kursevima.

Njemački sud osudio je 2016. godine dvojicu bivših špijuna iz bivše Jugoslavije na doživotni zatvor zbog ubistva hrvatskog imigranta 1983. godine Stjepana Đurekovića. U izricanju presude Josipu Perkoviću (71) i Zdravku Mustaču (74), bivšim špijunima koje je Hrvatska konačno pristala izručiti, sudije su ponudile brojku od 22 žrtve koje su jugoslovenske tajne službe prouzročile u Zapadnoj Njemačkoj u godinama prljavog rata.

U dosjeu sačuvanom u policijskim arhivima bivše Jugoslavije stoji da je Stanić radio za Tita. Ali Ilijin iskaz pred komunističkom policijom, dat po povratku u domovinu nakon ubistva Carcaixenta, više se doima kao diktirano priznanje, jednako puno nedosljednosti. Naprimjer, Stanić je u maju 1969. uvjeravao policiju svoje zemlje da je Luburića nekoliko puta udario po glavi te da ga je također izbo nožem. Ali forenzičar Gabriel Soler u izjavama iz 2006. godine podsjetio je da je bio samo jedan udarac u lubanju. Naravno, jedan brutalan udarac.

Slučaj je nakupio mnogo različitih i kontradiktornih verzija, iako su ugrađene kao službene u dokumente svakog doba. Ali gotovo svi protagonisti su lagali: kako bi dobili novac i privilegije, kako bi se distancirali od strašnih zločina ili, jednostavno, kako bi obnovili boravišne dozvole. Stoga nije teško shvatiti zašto je Luburić vjerovatno lagao kada je tvrdio da se bavi peradarstvom, prenosi Stav.