Kemal Gutić, dr. sc. dekan Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta u Tuzli, za Faktor kaže da se podigla nepotrebna prašina oko istraživanja mineralnih sirovina u BiH i da se to koristi u dnevnopolitičke svrhe.

- Ovdje se radi tek o istraživanjima i to treba provesti, a da bi se zakonski počelo sa iskopavanjem ruda treba pet do deset godina i zbog toga ne treba stvarati paniku. Litij je značajna mineralna sirovina koja se tek istražuje u BiH, ali se nalazi na 11 ili 12 mjestu. To znači da prije litija ima interesantnijih mineralnih sirovina koje se vežu za strateški razvoj svake države. Istraživanja u BiH su počela 1974. godine, a naslonjena su na istraživanja iz austro-ugarskog perioda i zna se da je BiH puna ruda i minerala – pojašnjava Gutić.

Kako se primjenjuju nova revolucionarna otkrića u korištenju mineralnih sirovina, tako se pojavila velika potražnja za litijem, koji se koristi za izradu baterija električnih automobila.

- Postoji puno dokumenata iz dugogodišnjih istraživanja u BiH počev i od osmanske ere. Ovo sada što se dešava o istraživanjima litija dokazano je da su pronađena nalazišta u zapadnoj Srbiji, oko Cera, Bukelja, Boranje, Ljubovije, Zvornika... Radi se o mineralnoj sirovini koja se akumulirala u nizinskim dijelovima. Naše najbogatije ležište litija je Majevica i Soli. Sada se postavlja pitanje ekološkog razvoja. Zakon o rudarstvu je precizan. Ako želite da eksploatišete mineralne sirovine i dobijete koncesiju, morate primjenjivati najnovije naučne metode prilikom iskopavanja. Istraživanja koja se sada vrše ne mogu ugroziti okolinu i rijeke – odgovorno tvrdi Gutić.

Šta se dešava kada se dođe do eksploatacije mineralnih sirovina, zbog čega na velike posljedice ukazuju ekološka udruženja, a i stanovnici nisu za to da u njihovom mjestu življenja otvaraju rudnici.

- Do dobijanja dozvole za eksploataciju može potrajati od pet do deset godina. Ako investitor ne prikupi dovoljno podataka koji se želi baviti rudarstvom ili se ne konsultuje sa nevladinim sektorom i stanovništvom, neće dobiti dozvolu za eksploataciju jer je dužnost nadležnog državnog organa da ga u tome spriječi, što znači da neće dobiti dozvolu. Kada dođe i do eksploatacije rude, prvo se mora uraditi glavni rudarski projekat i to neko mora odobriti. Ako je to recimo izbiljan investitor i dokaže da neće biti posljedica po okolinu, onda se nemamo čega bojati. Kada se dobije koncesija, investitor mora garantovati da neće biti denudacije terena. Denudacija je zajednički naziv za sva razorna djelovanja vanjskih procesa koji dovode do ogoljavanja terena. Ako su podzemne prostorije u pitanju, ne smije doći zbog utjecaja eksploatacije na objekte na površini zemlje. Dakle sve se mora ispoštovati. To vam je šleper papira od 25 tona od dokumentacije koja se mora napraviti, istražiti, potpisati... Tako se ni u BiH, kako kažu, ne može preko noći dobiti dozvola za eksploataciju – izričit je Gutić.

S obzirom na nedavne odluke i predložene zakone u oba entiteta, koji bi koncesionarima trebali olakšati eksploataciju ruda i minerala, postaje očigledno da se s pritiskom na prirodna bogatstva, povećava i pritisak na građane koji upozoravaju na štetnost i posljedice ove "rasprodaje".

Britanska kompanija Adriatic Metals koja vrši istraživanja mineralnih sirovina u Varešu pokrenula je tužbu protiv eko aktivistice Hajrije Čobo i traži da se nadoknadi nematerijalna šteta od 2.000 maraka uz zatezne kamate jer je navodno povrijedila ugled ovog koncesionara. U tužbi se tvrdi da je aktivistica Čobo iznijela neistine u izjavi za CIN, koja između ostalog problematizira i smanjenje jednokratne koncesione naknade sa 10.000 na 150 KM za hektar uglavnom visokovrijedne šume u Varešu.

- Moju izjavu prenio je CIN, a poznato je da oni nikada ne prenose neistražene i nepotvrđene informacije. Meni je mnogo zanimljivija ta pojava gdje se nekakav privatnik koncesionar petlja u odnose između građana i države čiji su oni državljani, a da ne pričam o pravima građana na državno / javno dobro domovine i odlučivanja u vezi s koncesijama – izjavila je za Faktor  Hajrija Čobo iz NGG Park Prirode Trstionica i Boriva Kakanj.

Kako tužbu Adriatic Metalsa treba posmatrati i u kontekstu odluke Sekretarijata Bernske konvencije pri Vijeću Evrope kojom se nalaže nadležnim vlastima u Bosni i Hercegovini da zaustave eksploataciju ruda u Varešu dok se ne razjasne činjenice koje je u svojoj tužbi iznijela upravo aktivistica Čobo? 

- Sekretarijet Bernske konvencije pri Vijeću Evrope je svoju odluku poslao 6. oktobra, a Adriatic Metals je uložio tužbu protiv mene već 9. oktobra. Vrlo je zanimljivo i to što je predstavnicima kompanije uopće i postavljano pitanje u vezi s mojom tužbom protiv države jer kompanija u tom slučaju nije ni aktivno, ni pasivno legitimisana. Potpisnik konvencije je Bosna i Hercegovina, a štetu nepoštivanja trpe Park Prirode, biodiverzitet, staništa, vrste flore i faune, pa posljedično i građani. Tu su i pravna reagovanja Općine Kakanj usmjerena na zaštitu vode i života građana, a koja se dešavaju u istom period - ističe naša sagovornica.

Da li ste se obraćali domaćim institucijama za pomoć jer Bosna i Hercegovina je potpisnica Bernske konvencije, ključnog sporazuma za zaštitu prirodnih vrsta i njihovih staništa? 

- Domaćim institucijama i njihovom ukupnom i individualnom odgovornošću ćemo se mi građani baviti kasnije. Trenutno je prioritet spasiti i zaštititi vodu za cijeli Kakanj, dvije pitke rijeke i potoke, pritoke, a kasnije će biti dana za megdana o šteti i odgovornosti. Važno je da mi građani sve nebulozne odgovore institucija uredno dokumentujemo sa fotografijama i snimcima, a ostalo može sačekati. Individue u vlasti pokušavaju olakšati sebi put za pogodovanja i to nije ništa novo. Novo će biti ono što će uslijediti. Građani su ovu zemlju mnogo puta krvlju branili – ističe Čobo.

Niko ne govori o posljedicama eksploatacije i prerade litija i o maloj koristi države koja to daje pod koncesiju stranim firmama.

- Ne radi se tu samo o litiju. Svi mi znamo da su rudarske eksploatacije invazivne aktivnosti kojima se trajno uništava tlo, voda, kompletan biodiverzitet, ali i ugrožava život i zdravlje ljudi. Ako bi investitori i vlasti pričali o šteti, onda se nikad niti jedna eksploatacija ne bi dogodila. Njihove prezentacije projekata su zadivljujuće i umalo da i sama povjerujem u tu jednostranu priču, ali me u stvarnosti drže slike sa terena. Zato o tome svemu pričaju i upozoravaju građani, udruženja i građanski aktivisti – smatra Čobo. 

Ključno je napraviti poređenje visine dobiti i količine štete, a onda jasno i glasno reći kome je dobit i kome je šteta, ističe naša sagovornica.

- Čak i da građani imaju kakvu dobit, to bi bilo privremenog karaktera. Suprotno tome, štete su trajne i nepopravljive i to je nama jasno ako pogledamo rudnike koji su zatvoreni prije više decenija - pustoš i voda u kojoj nikad više ne živi ni riba, ni alge (npr. rudnik zlata Bakovići koji je zatvoren prije 80 godina). Koncesije se izdaju na 30 i više godina. Šta ćemo nakon toga? Ostaje nam pustoš koja se ne može popraviti za sve pare. I da neko ne misli da je 30 godina dug period: rat je bio prije toliko, a kao da je jučer bilo. Još zbrajamo ratnu štetu, još gledamo ruševine. Tih 30 godina nije niti radni vijek, taman koliko da današnji omladinac dođe u godine kada ga poslodavac neće zbog starosti, a penzija ga odbija zbog mladosti – zaključuje Hajrija Čolo iz NGG Park Prirode Trstionica i Boriva Kakanj.