open-navfaktor-logo
search
Putopisni zapis
Francuzi svjedoče kako 1611. Bošnjaci besposličare i neumorno ispijaju "crnu vodu"
Kratki izvještaj o putovanju preko Hercegovine i Novopazarskog sandžaka na francuskom jeziku potiče od stanovitog Leferva, tajnika baruna Sansija, francuskoga poklisara, poslano 1611. u Carigrad.
21.11.2023. u 18:37
get url
text

Francuski poklisari kod Porte u 16, a dijelom i 17. stoljeću odabirali su, idući na svoje poslaničko mjesto, suhozemni put, koji je vodio iz Dubrovnika preko Trebinja, Gacka, Foče, Pljevalja i Novoga Pazara put Plovdiva i Carigrada.

To je bio obični drum kojim su prolazili trgovački karavani i diplomatske misije, i to ne samo francuske nego i dubrovačke i mletačke. Francuski poklisari običavali su sastavljati o tom svom putovanju kroz Balkansko poluostrvo neku vrstu dnevnika, u kojemu su tačnim hronološkim redom pribilježili sva znatnija mjesta i događaje. Taj posao sastavljanja putničkoga dnevnika bio je povjeren jednomu od njihovih tajnika, a ponekad i više njih.

Putopis je preveo i javnosti prezentirao Vjekoslav Jelavić, a poslužio se kopijom koja se nalazi u odjelu francuskih starijih rukopisa pariške Narodne biblioteke. Prenosimo zanimljive detalje jednog od najstarijih putopisnih zapisa o Bosni i Hercegovini i Bošnjacima.

August, 1611.

U subotu 20. augusta gospodin (poklisar) udarivši put istoka duž livade, koja mu ostajaše nadesno, a koja je vrlo dugačka i uzana, ode se utaborit pokraj seoca zvana Luka od Novoga Pazara, prešav prije toga ispred novopazarskoga karavan-saraja. Nadomak te varoši, koja se po turski zove Jeni bazar, i koji nam ostaje nadesno, nije gotovo nimalo dugoljasta; ali je s obzirom na onu, koju za sobom ostavismo, velika, pa broji kakovih hiljadu kuća, nešto bolje zidanih od onih, što ih prije bijasmo vidjeli. Kuće su naime većinom od zemlje ili od kamena, a sve su pokrivene ćeremetom. One su uza sve to bez iznimke niske.

Varoš je podignuta na spomenutoj livadi na prostranom i trouglastom mjestu, tako da izgleda vrlo slobodna, a kuće su okružene u njoj topolama. Jer se čini da im je veselje saditi ovo stablo koje sade uvijek prilično mnogo pokraj džamija, za ukras potonjih. Na malenu brježuljku, koji se diže na našu lijevu ruku, vidi se zamak na domak varoši. Taj zamak gospoduje čitavim krajem, koji je prilično lijep i sastoji od dugačkog polja, kroz koje se vijuga malen potok Butika, imajući s jedne i s druge strane po jednu planinu, napola obraslu mladom hrastovinom. Ostalo zemljište čini se da je dobro, pa je velika šteta, da nije obrađeno, jer bi inače proizvodilo znatnu količinu žita. Ima još i nešto vinove loze zasađene amo tamo po obronku planine, koji gleda prema jugu.

Ja mislim da je razlog tomu nedostatku obrađivanja slaba napučenost ovih krajeva, koji su u istini uopće slabo naseljeni. Ali videći, da je tlo tako slabo obrađeno pokraj Novoga Pazara, koji je (međutim) dosta velika i dobro napučena varoš, ja mislim, da je tomu kriv nemar i lijenost stanovnika, koji rade samo toliko, da mogu preživjeti, pa se čini, da im nije stalo do toga, da im i preostane štogod; tako da obradiv koliko im je dosta za podmirenje njihovih potreba, ostalo ostavljaju na ugaru.

Ta čeljad silno voli dokolicu, na koju je jako privikla. Ona mnogo besposličari, i provodi veći dio dana sjedeći pred vratima ispod kućne strjehe, koja se jako nadvisuje nad ulicu i zabavljajući se međusobnim razgovorom i posmatranjem prolaznika, pa ju nije nikada viđeti na šetnji. Njezin kruh je loše pravljen, te slići slabo pečenomu i beskvasnomu kolaču. Njezin je napoj voda ili šerbet. Potonji se pravi od vode i meda. Ona goji prilično malo blaga, to jest volova, krava, ovnova i koza. Tu vidjesmo groblje vrlo dugačko i bez ograde, u kojemu ima veoma mnogo grobova. Potonji su četverouglasti kamenovi, a imaju pokadšto po čalme. (…)

Opazismo, da su stanovnici u varoši vrlo pristupni. Skupiv se oko na soni posmatrahu naše kretnje, odijelo i oružje, nadasve naše mačeve, koji prođoše preko sviju ruku. Oni se divljahu njihovoj uglađenosti i željahu ih kupiti. Mi ih nađosmo jedno deset ili dvanaest pokraj dućana po njihovomu običaju pod strehom, koja se nadiže jako nad ulicom, gdje pušahu duhan i pijahu neku crnu vodu koju nazavlju kahvom, a koju piju tako vruću da jako peče, pa ju stoga i srču pomalo, krajem usana. Oni ostadoše tu sve do noći, a sutradan ujutro mi ih opet zatekosmo na istomu mjestu, kamo bijahu došli vrlo rano, objavio je Stav. 

2024 faktor. Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje bez dozvole izdavača.