Međutim, kada su 1. septembra održani skupovi podrške predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku i direktoru Službenog glasnika tog entiteta Milošu Lukiću, u četiri grada entiteta RS i to zatvaranjem međuentitetske linije - Istočnom Sarajevu, Doboju, Loparama i Nevesinju, EUFOR je procijenio da nije potrebno reagirati. U javnosti se to, između ostalog, pravda činjenicom da EUFOR-ova misija nije više u implementaciji Dejtonskog mirovnog sporazuma, već da se bazira na prijenosu nadležnosti u vezi s održavanjem sigurnosti i stabilnosti na domaće institucije.

EUFOR ima primarnu misiju da vrši izgradnju sposobnosti domaćih sigurnosnih institucija, te da oni svojim brojem ne mogu primarno da utječu na odvraćanje od bilo kakve nestabilnosti, već da to moraju preuzeti naše domaće institucije. Apsolutno sam saglasan s tom konstatacijom.

Ali nije to baš tako. Mandat EUFOR misije u BiH je izvršni i neizvršni. Izvršni mandat dat je od Vijeća sigurnosti UN-a kroz rezolucije 1551; 1575 i 1639. Za slučaj Dodikovog zatvaranja međuentitetske linije posebno je važna rezolucija 1575 od 22. novembra 2004. koja uspostavlja EUFOR kao pravnog sljednika SFOR-a i daje mu izvršni mandat u implementaciji Aneksa 1a Dejtonskog mirovnog sporazuma. EUFOR, dakle, ima odgovornost kod primjene vojnog dijela sporazuma. 

Neizvršni mandat EUFOR misije odnosi se na izgradnju sigurnosnih kapaciteta BiH, podršku njenom putu ka članstvu u EU koji je utvrđen u deklaraciji EU-a iz Soluna iz 2003. godine u kojoj se kaže da je budućnost zemalja zapadnog Balkana u EU iz kojeg je pristekao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju BiH od 01. juna 2005. godine. Ali već u novembru 2005. Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a 1639 misija EUFOR-a primarno se veže za NATO na bazi sporazuma sa NATO-om iz Berlina tzv. Berlin Plus. Tek nakon sedam godina, 2012. akcenat misije EUFOR-a stavlja se na neizvršni mandat, odnosno na izgradnju sigurnosnih kapaciteta BiH i podršku njenom putu ka članstvu u EU. A 2018. godine Oružane snage BiH se proglašavaju samoodrživim u smislu obuke i provođenja vojnih operacija.

Međutim, ništa od navedenog procesa nije u pravnom smislu poništio izvršni mandat EUFOR-a koji se odnosi na punu implementaciju vojnog dijela Dejtonskog mirovnog sporazuma i koji se kao takav produžava odlukom Vijeća sigurnosti UN-a iz godine u godinu. Aneks 1a je jasan u članu 2. Prekid neprijateljstava, stav 4.

- Strane će u potpunosti sarađivati sa svim međunarodnim osobljem, uključujući istražitelje, savjetnike, promatrače ili ostalo osoblje u Bosni i Hercegovini sukladno Općem okvirnom sporazumu, što uključuje olakšavanje slobodnog i nesmetanog pristupa i kretanja, te osiguranje stanja potrebnog za djelotvorno obavljanje njihovih zadaća. U članu 4. Razmještanje snaga za provedbu mira u stavu 4 stoji: Pratiti i sprečavati ometanje kretanja civilnoga stanovništva, izbjeglica i prognanika, te na primjeren način reagirati na namjerno nasilno ugrožavanje života i osoba.

Dalje je navedeno: Strane znaju i saglasne su da će komandant IFOR-a imati ovlasti, bez uplitanja ili dopuštenja ijedne strane, učiniti sve što smatra potrebnim i ispravnim, uključujući primjenu vojne sile, radi zaštite IFOR-a i izvršenja odgovornosti navedenih gore u stavcima (2), (3) i (4), te će u svakom pogledu udovoljavati zahtjevima IFOR-a. Također, EUFOR ima apsolutnu slobodu kretanja i to također piše -  IFOR će uživati potpunu i neometanu slobodu kretanja kopnom, zrakom i vodom u cijeloj Bosni i Hercegovini. Imat će pravo utaboriti se, manevrirati, smještati se i koristiti se svim područjima ili objektima radi izvršavanja svojih odgovornosti, prema potrebi, u podršci , obuci i operacijama, uz prethodnu obavijest koliko to bude moguće. IFOR i njegovo osoblje neće biti odgovorni ni za koje oštećenje građanske ili državne imovine izazvano borbenim ili povezanim djelatnostima. Cestovne barikade, kontrolne točke ili druga ometanja slobode kretanja IFOR-a smatrat će se kršenjem odredaba ovoga Aneksa i strana koja ih prekrši izložit će se vojnom djelovanju IFOR-a, uključujući primjenu potrebne sile radi osiguranja poštovanja odredaba ovoga Aneksa.

Dalje obrazloženje nadležnosti EUFOR misije Atlhea nije potrebno, jer u tri ključna cilja misije spada odvraćanje od narušavanja sigurnosti i poštivanje Aneksa 1a Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ako je komandant EUFOR misije donio odluku da ne interveniše tokom blokade međuentitetske linije to nije rezultat nadležnosti i prirode misije, već njegove lične sigurnosne procijene za koju snosi i ako se ono ponovi, snosit će punu odgovornost za bilo kakvo dalje narušavanje sigurnosti.