Ali zato je Ministarstvo odbrane Mađarske detaljno izvjestilo o ovom sastanku koji je upriličen na poziv general-pukovnika Ferenca Kajarija, zamjenika načelnika Generalštaba Mađarske vojske. Delegaciju Ministarstva odbrane BiH činili su Dženan Redžo, pomoćnik ministra za planiranje i odbrambenu politiku, Predrag Durić, pomoćnik ministra za obavještajno-sigurnosni sektor, i potpukovnik Nebojša Stajić, načelnik Uprave za planiranje Zajedničkog štaba OSBiH. Tema sastanka je bila sigurnosni izazovi i upravljanje krizama sa aspekta mađarskog preuzimanja komandovanja EUFOR-om, odnosno operacijom ALTHEA od 2024. godine.

Interesantno je da je samo par dana kasnije upriličena vojna vježba "High Voltage 23" (Visoki napon 23) specijalizovane jedinice namijenjene misiji EUFOR HUNCON-a (EUFOR - Hungary Contingent - Mađarski kontingent). Jedinica je sačinjena iz nekoliko komponenti inžinjerijskog dijela, avijacijsko medicinskog dijela, čete vojne policije, a većina pripadnika dolazi iz 51. tzv. Signalne brigade mađarske vojske koja je specijalizirana za informacijsko i komunikacijsko osiguranje izvođenja operacija.

Prije samita Evropske unije u Briselu sredinom decembra, na kojem će biti riječi o sigurnosti u Evropi i ratu u Ukrajini, premijer Mađarske Viktor Orban je jasno iznio stav da Ukrajina neće dobiti podršku Mađarske za otpočinjanje pregovora o članstvu u EU dok god je u ratnom stanju sa Ruskom Federacijom. Međutim, o Zapadnom Balkanu Orban misli drugačije.

On je jasno izrazio stav da se sve zemlje zapadnog Balkana odmah prime u članstvo EU-a zbog smanjenja sigurnosnih rizika. Posebno se u svojim stavovima odnosi prema BiH za koju traži prijem u EU uz uvjet da se Ured visokog predstavnika ukine i smanji uloga stranaca u kreiranju politike u BiH. Očito da to ne misli i za EUFOR misiju u BiH koju vojno pojačava. Ta kontradikcija se nastavlja i u očitoj destabilizaciji BiH, koju Orban generiše svojim odnosom prema entitetu RS kao prema nezavisnoj državi koju naziva "časnim susjedom". Time otvoreno podržava Dodikov separatizam koji i finansijski podupire naočigled čitavog EU-a.

Mađarska u KFOR misiji ima 240 pripadnika, a u EUFOR misiji je do sada imala 170 pripadnika, čiji će se broj nakon preuzimanja komande nad EUFOR-om uduplati sasvim sigurno. Kontribucija zemalja NATO-a koje učestvuju u provođenju misije ALTHEA zavisi od posvećenosti i spremnosti na finansijske izdatke. Mađarska je od svih članica NATO-a očito spremnija da ulaže u veće vojno prisustvo na Balkanu. Postavlja se pitanje da li će to utjecati i na druge zemlje da pojačaju svoje vojno prisustvo u EUFOR-u ili će im to biti onemogućeno od NATO-a zbog viših strateških interesa?

Moje mišljenje je da u međunarodnim mirovnim misijama prioritet imaju zemlje koje su voljne da finansiraju svoje vojnike i opremu u misiji i da sa te pozicije grade i politički utjecaj na situaciju na terenu. To je Orban shvatio i lobirao da preuzme misiju EUFOR-a u BiH. Bojim se da će to isprovocirati i druge, te da danas sutra, turski kontigent iz ojačane čete ne preraste u brigadu sa komplet borbenom opremom i ašićare Bayraktarima TB-2 koji će redovno zujati po našem nebu u redovnoj patroli!? Ako mogu Mađari, zašto ne bi mogli i Turci čiju snagu u NATO Savezu dobro znamo. 

Lično želim da vjerujem Ministarstvu odbrane BiH (posebno pomoćniku ministra Redži) da će sa aspekta njihove nedavne posjete uloga Mađarske biti pozitivna u sprečavanju eventualne sigurnosne krize u BiH. No mjesta za sumnju sasvim sigurno ima. Bojim se da uspostava većeg vojnog prisustva Mađarske u BiH može značiti da ukoliko dođe do secesije entiteta RS, HUNCON će se staviti između separatista i regularnih trupa Vlade BiH koje bi krenule u spašavanje državnog suvereniteta, kroz nastojanje EU-a da se uspostavi mir i stabilnost.

Bojim se da se u pozadini krije Mađarska intencija "kiprizacije BiH", izolacija Bošnjaka i definitivna podjela BiH između Srbije i Hrvatske. Nama u Sarajevu je ovaj scenarij jako dobro poznat. Jedinice Teritorijalne odbrane BiH 22. aprila 1992. godine sa lokalnim odredima na Ilidži do nogu su potukle agresora i bile nadomak deblokade grada. Prvo su zaustavljeni od posmatrača Evropske zajednice, a poslijepodne na liniju razdvajanja između dvije strane stala je jedna motorizovana četa JNA iz Lukavice i tu podržavajući suprotnu stranu ostala do kraja rata. To je između ostalih ratnih aktivnosti agresora i nesnalaženja međunarodne zajednice dovelo do najduže opsade grada u modernoj povijesti – opsade Sarajeva koja je trajala 44 mjeseca, prilikom koje je bačeno 50.000 tona eksploziva na grad i ubijeno 14.000 građana Sarajeva.