Zahvaljujući domaćim i svjetskim autorima, na krilima umjetnosti, istina o genocidu u Srebrenici, ali i agresiji na našu zemlju, obišla je cijeli svijet – na filmskom i slikarskom platnu, kroz fotografije, muziku, knjige, pozorišne predstave...

Umjetnički velikani poput Safeta Zeca, Mersada Berbera, Abdulaha Sidrana, Dževada Karahasana, Jasmile Žbanić, Danisa Tanovića, Angeline Jolie, Bona Voxa... svjesni da je kultura sjećanja ključ identiteta, progovorili su i progovaraju u ime onih koji to više ne mogu - da se ne zaboravi i nikada nikome ne ponovi!

Jer, važno je zbog nas koji smo svjedočili ubistvima, zbog onih koji su ostali bez najmilijih, i još uvijek tragaju za njihovim posmrtnim ostacima, ali i zbog budućih generacija kako takve monstruozne zločine ne bi ponovili, ili da im se ne bi dogodili.

Važnost konstantnog podsjećanja na srebrenički genocid, u momentu dok ga njegovi počinioci još uvijek negiraju, pojasnio je pisac Abdulah Sidran.

Između ostalog u stihovima kaže:

"Zar ne vide, zar ne čuju
Zar ne znaju, da smo mi,
Šta nas je preostalo, mrtviji od svih
Naših mrtvih, i da ovdje danas, njihovim glasom,
Glasom naših mrtvih, iz njihovih grla,
Vrištimo, i njihovim vriskom – govorimo?
Ne date nam
Da u prošlost gledamo!
A mi u nju ne gledamo, nego ona u nas gleda!"

No ima onih koji smatraju da niko nije dostojan govoriti o tako bolnoj temi – srebreničkom genocidu. Jedna takva rasprava, u kojoj su akteri uglavnom likovni umjetnici, dogodila se na društvenoj mreži Facebook.

I naravno to nije ništa neuobičajeno za moderni svijet, rasprave su u online svijetu svakodnevica, i nije nešto čime bi se čovjek trebao ozbiljno baviti, dok nije uslijedio komentar da je "kič pokazivati tuđu bol"...

{$galerijaFotografija}

Prema toj "teoriji", Picassova "Guernica", kojom je odgovorio na grozote rata bila bi čisti kič, baš kao i "Krik" Edvarda Muncha, čija je deformisana figura ispod krvavog neba postala otjelovljenje anksioznosti ne samo čovjeka kao jedinke, već duševni bol kolektiva... A sve što su uradili Berber, Zec, koji su se, našli na udaru kritika, u istoj raspravi, je također kič?!

Postavlja se pitanje šta je kič zapravo - da li je kič govoriti o tuđoj boli, ili je zapravo kič omaložavati kolege koje je svijet priznao, od kojih jednog odavno nema među nama? Da li su oni koji to rade, a u ovom slučaju riječ je priznatim umjetnicima, svjesni težine svojih riječi? Zašto suditi umjetnosti i umjetnicima ako imaju plemenitu namjeru?

No ono što je još važnije su pitanja - ko će pokazivati "tuđu" bol, kada oni kojih više nema ne mogu, da li to znači da ih trebamo baciti u zaborav? Da li je to ljudski? Ili je to kič? Odnosno, zašto "krtičari" iz ove priče ne posegnu za kistom i na svoj način odgovore na tako bolnu temu - i doprinesu istini? To bi bilo ljudski, nikako kičasto!

- Postavlja se pitanje umjetničke opservacije srebreničkog genocida. Ja bih to proširio na priču o genocidu u čitavoj istočnoj Bosni, jer znamo da se dosta naroda iz tog kraja , nakon protjerivanja ‘92, koncentrisalo u Srebrenici. Znamo da je Dobrica Ćosić pisao kako su se Bošnjaci "uklinili" u tom dijelu teritorije na koju Srbi imaju aspiraciju. Plan je bio monstruozan. U gradić od 3000 stanovnika okupiti 40000 ljudi iz svih okolnih gradova i sela. Tako se i desilo. 1995 su imali čitavu istočnu Bosnu na jednom mjestu i uradili su sta su uradili. Napravili su genocid, uništivši, ubivši, mušku populaciju. Dakle, plan je bio genocidan i tu nema dileme. Sada se mi plašimo opservirati tu temu jer je "preteška" za nas. Takvu brutalnost, takav izliv nacionalističke krvožednosti, koja je pripremana decenijama, pa i vijekovima kroz obrazovni sistem, pisanu i usmenu predaju, može razotkriti samo umjetnost, jer umjetnost ima najviše slobode da progovori o tako velikim temama. I ne postoje "preteške" teme. Postoje samo teme kojima se moramo baviti – reakcija je glumca Izudina Bajrovića koji igra jednu od glavnih uloga u filmu jasmile Žbanić o srebreničkom genocidu.