Uz Denisa Bećirovića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, i Željka Komšića, člana Predsjedništva, koji su govorili o važnosti donošenja rezolucije o 11. julu kao međunarodnom danu sjećanja i obilježavanja genocida u Srebrenici, počinjenog 1995. godine, ambasadorima Ujedinjenih naroda obratio se danas i Azir Osmanović, koji je kao trinaestogodišnjak preživio genocid u Srebrenici i oko nje od jula do oktobra 1995. godine.

Kazao je kako je cijeli svoj odrasli život posvetio prikupljanju dokaza o životu i nestanku njegove zajednice, Bošnjaka muslimana u sjeveroistočnoj Bosni, prenosi Anadolija.

Ispričao je kako je 25. marta 1993, kao jedanaestogodišnjak, sa porodicom bio prisiljen napustiti selo u kojem su živjeli kao rezultat "etničkog čišćenja", odnosno sistemskog protjerivanja i uništavanja od tadašnje Vojske Jugoslavije i Vojske RS.

- Kao dijete svjedočio sam smrti posvuda oko sebe. Početkom aprila 1993. godine ubijeni su moj petnaestogodišnji bratić Fikret i moja sedamnaestogodišnja sestrična Edina. Bili su samo djeca. Napadi na Srebrenicu su postajali sve jači, a strah od smrti među nama sve jači - rekao je Osmanović koji danas, uprkos svemu što je preživio, sa suprugom i troje djece živi u Srebrenici i posljednjih 15 godina radio je kao istraživač, kustos i voditelj muzejsko-arhivskog tima u Memorijalnom centru Srebrenica.

U detaljnom i potresnom obraćanju opisao je svoj i život svoje porodice u Srebrenici u ratnim danima.

- Nakon što je Srebrenica pala u ruke vojske Ratka Mladića, razišao sam se s ocem i starijim bratom koji je tada imao 16 godina. Oni su išli kroz šumu nadajući se da će doći do slobodne teritorije, a ja sam sa majkom i još dvoje braće i sestara otišao u bazu UN-a u Potočarima. Poput više od 20.000 druge djece, žena i starijih ljudi, molio sam se da moja obitelj i ja budemo primljeni u bazu i tako, vjerovao sam, spašeni. U mom slučaju ta mi se želja nije ispunila - kazao je, prisjetivši se scena odvođenja mnogih dječaka i muškaraca od strane vojske kojom je komandovao Ratko Mladić.

- Mog bratića Dahmu, koji je bio samo dvije godine stariji od mene, odveli su zajedno sa mojim djedom Abdulahom. Još uvijek se sjetim Dahma svaki put kad uđem u bivšu bazu UN-a. U genocidu je ubijen, kao i njegova četiri brata (Amil, Nazif, Avdija i Hazim), otac Ćamil i amidža Bajro, koji je bio mentalno poremećen. Svaki muški član obitelji Suljić je ubijen. I mnoge su obitelji, naime, upoznale istu vjeru. U sedmicama i mjesecima nakon genocida, tijela ubijenih su razasuta i pokopana po cijeloj regiji korištenjem teških mašina - kazao je Osmanović dodavši kako su masovne grobnice dodatno oskrnavljene, posmrtni ostaci mnogih otkriveni u tri ili više masovnih grobnica.

Azirov stariji brat je sahranjen prije dvije i po godine u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica, sahranjena je samo njegova lobanja, dodao je Azir, jer je to sve što su uspjeli pronaći. Njegov mlađi brat Alaga, tri i pol godine nakon genocida od posljedica preživljene traume, u 11. godini života, izvršio je samoubistvo.

Otac Aziz se nakon pada Srebrenice dva mjeseca skrivao u šumi prije nego što je stigao na teritoriju pod kontrolom međunarodno priznate RBiH, a 10 godina prije smrti, dijagnosticiran mu je posttraumatski stresni poremećaj kao posljedica genocida, i s njim se borio do kraja života.

- Ovo je sudbina preživjelih Srebreničana. Do danas živimo s traumom onoga što smo preživjeli, a s njom ćemo živjeti do kraja života. Danas, nakon gotovo tri desetljeća, stojim pred vama u sjedištu Ujedinjenih naroda, tražeći priznanje za sve što smo pretrpjeli i što nastavljamo podnositi. Naša borba je, nažalost, daleko od kraja. Svakodnevno smo izloženi neobuzdanom i nemilosrdnom poricanju genocida, historijskom revizionizmu i prijetnji ponovnog nasilja. Međunarodno priznanje genocida u Srebrenici kao univerzalne tragedije pomoglo bi da se ova plima zaustavi jednom zauvijek i, kroz globalnu svijest, osiguralo da nijedna druga zajednica, bilo gdje u svijetu, ne podijeli našu sudbinu - poručio je Osmanović pred ambasadorima UN-a.

Ukazao je na važnost očuvanja istine, dijeljenja priče preživjelih genocida, sjećanja na izgubljene živote.

- U ime preživjelih žrtava genocida, u ime svih koji rade u ime pravde i mira, na očuvanju istine – pozivam vas da usvojite ovu rezoluciju. Hiljade nevinih života izgubljenih tokom genocida u Srebrenici nikada se ne mogu nadoknaditi, a rane onih koje su ostavili za sobom nikada se ne mogu u potpunosti zaliječiti... Vi, kao države članice UN-a, imate priliku stati na kraj negiranju genocida i zaustaviti veličanje nasilja. Proglašavanjem 11. jula međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine potvrđujete sudski utvrđene činjenice genocida u Srebrenici i stajete na stranu istine i pravde - poručio je Osmanović.

Nacrt rezolucije naći će se pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda 2. maja.