U klasičnoj osmanskoj književnosti postoje brojni spjevovi koji govoreo Muhammedu, a. s., njegovom životu i bitnim događajima koji su mu se desili, tako da su, između ostalih, nastali i mevludi, miradžije i regaibije, kao spjevovi koji slave neku od blagoslovljenih večeri. Tako je regaibija spjev o blagoslovljenoj noći prvog četvrtka u mjesecu redžebu, a prvu regaibiju iz XVIII stoljeća je preveo i upjevao Emrah Seljaci, magistar turskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Sarajevo, a čije je interesovanje fokusirano na književnu baštinu Bošnjaka nastalu na osmanskom turskom jeziku.

Kako autor navodi, regaibije su nastale u XVIII stoljeću iz potrebe za pisanjem jednog posebnog spjeva koji će govoriti o lejletu-r-regaibu, iako su već tada uveliko bili zastupljeni spjevovi koji su tematizirali lik i djelo Poslanika islama.

Bosanskog porijekla, Salahi imao je za cilj ponuditi spjev koji će se, poput mevluda i miradžija, izvoditi na vjerskim svečanostima, i to u povodu obilježavanja Lejletu-r-regaiba. Salahijeva regaibija nosi naziv Maṭla'u'l-fecr ili Svitanje. Iako nije poznat tačan datum pisanja regaibije, navodi se da je ona nastala u periodu vladavine sultana Mustafe III, dakle u periodu od 1757. do 1774. godine.

Regaibiju napisanu na osmanskom turskom jeziku Uššaki je preveo na perzijski jezik te na arapski jezik.

Prvi kompozitor Salahijeve regaibije bio je Nalizade Ibrahim Efendi, čija se kompozicija vremenom zagubila, tako da je 2018. godine Fatih Koca objavio novu kompoziciju prilagođenu orijentalnim makamima. Djelo je napisano u formi mesnevije, te ima ukupno 213 bejtova, a u nastavku je izdvojen dio, srž regaibije čiji je integrali prijevod objavljen u knjizi "Djelo Maṭla'u'l-Fecr Salahuddina Uššakija (Salahija) kao primjer prve regaibije u osmanskoj književnosti", autora Emraha Seljacija. 

Božiji mjesec šehr-i redžeb kad dođe
Kad se noć džumanska mračiti pođe

Najčišća majka hazreti Amina
S Abdullahom se tu noć osamila

Božijom dozvolom u kuli bezgrešnoj
Dvije sretne zvijezde prišle jedna drugoj

Kad se u domu časnome nađoše
Tada se biser u školjku spustiše

To Sunce Božije najblistavije
U noći milosrdnoj zasjalo je

U utrobu čednu se tad spustiše
Tu noć dusi i pametni slaviše

Zbog dopadnosti prema toj svetoj noći 
Nazivatʼ je Regaibom će poći

Sunce Boga Slavljenog što nur tvori
Noć tamnu u bajramski dan pretvori

Kad se svjetlost s Arša Božijeg spustila
Tad je majka mnogo čuda vidjela

Čas u duhovnom motrenju ugleda
Da je sve stvoreno štiti, nju ne da

Čas se utopi u more svjetlosti
Dan od noći ne može razaznati

Čas se sa dobrim dusima združila
Fenjer bila svijeći što je zanijela

Toj je svijeći ona bila utvrda
A svaki melek leptirica luda

U svijetu duhovnom što je vidjela
Nemoguće je iskazatʼ riječima

Kad se približi dolazak Bića tog
Ukaza se mnogo znakovlja čudnog

Onda se rebiul-evvel primače
Dvanaesta noć, ponedjeljak veče

Car svih pejgambera se tad pojavi Nur
rahmeta osvijetli svijet cijeli

Pred njim se takva svjetlost pokazala
Da se do dvora Šama ukazala

Pogledaj tu dobrotu kad on dođe
"Moj ummete" reče, pa sedždi pođe