Jedan od najšokantnijih slučajeva u kojima su roditelji zlostavljali djecu je svakako slučaj djevojčice Genie Wiley iz SAD. Godine 1970. pukim slučajem (jer je pratila slijepu majku po socijalnu pomoć) otkrivena je djevojčica za koju su mislili da je autistična, te da ima najviše sedam godina. Ispostavilo se da ima 13, a slučaj je preuzela socijalna služba i policija.

Genie je, osim vlastite traume, postala i pokusni kunić za sve naučnike koji su htjeli istraživati kako apsolutna izolacija utječe na ljudski razvoj. Genie, s obzirom da njen otac nije podnosio buku, nije bila izložena govoru. Znala je desetak riječi koje je naučila od majke koja je samo jednom dnevno smjela ući u sobičak u kojem je djevojčica provela desetljeće, bilo zavezana na tutu, ili zavezana u krevecu. U historiji SAD-a nije bio tako radikalan slučaj izolacije kao što je to kod Genie.

Majku joj je otac toliko tukao da je žena gubila vid. Otac nije htio djecu, pa ih je dvoje umrlo pod nerazjašnjenim okolnostima. Preživjeli su samo Genie i njen stariji brat. No ona se malo sporije razvijala pa je otac s gnušanjem (a mrzio je žene jer mu je vlastita majka dala žensko ime) zaključio da je umno zaostala i s 20-ak mjeseci je stavljena u sobu.

Brat, koji je kasnije pobjegao od kuće, atmosferu je opisao kao koncentracijski logor gdje je otac okolo hodao s puškom i reagirao na svaki, pa i najmanji zvuk. No, on je barem mogao ići u školu, dok je sestra dane provodila u jednoj pozi radi koje joj se tijelo krivo razvilo. Bila je ozbiljno pothranjena jer su je hranili kašicama, meko kuhanim jajima i vodom. Nije mogla gutati krutu hranu niti žvakati. Čekala je da se hrana sama razgradi u ustima ili bi je usitnjavala prstima.

Jedine fraze koje je djevojčica znala su "ne, nemoj više" i "dosta", vjerovatno upućene ocu koji ju je mlatio. Genie je teško hodala, a ruke je držala ispred sebe poput zeca. Dok je porodica spavala u dnevnoj sobi, mala je spavaća bila tamnica za Genie, a druga hram očevoj pokojnoj majci, Genienoj baki.

Ponekad bi je zaboravili odvezati pa je noć provodila privezana za tutu. Otac monstrum je pustio nokte kako bi je mogao grebati kada krene proizvoditi zvukove, te bi na nju režao i lajao poput psa. Ako nije mogla progutati hranu (a jedva je gutala) onda bi joj otac natrljao hranu u lice.

Nakon što je Genie slučajno otkrivena i to jedan jedini put kada je izašla vani, njen se otac nije mogao nositi s medijima i policijom te se ubio puškom. Sinu je napisao "budi dobar dječak", a u drugom je pismu pisalo "svijet nikada neće razumjeti". S obzirom da je bila invalid i nije mogla zaštititi svoju djecu protiv majke je odbačena tužba.

Genie je imala 27 kilograma, nije reagirala na promjene temperature. Imala je krhke kosti, debele ožiljke od vezivanja i masnice, nedovoljno razvijena rebra i nepostojeću motoriku. Iako je savladala nešto malo jezika i društvenih normi nikada nije postala socijalizirana osoba u doslovnom smislu riječi.