Agencija dodjeljuje 175.000 dolara početnih stipendija za studije za 14 projekata koji bi mogli biti korisni za misije unutar i izvan Sunčevog sistema. Vrhunac bi mogao biti TitanAir, hidroavion firme Planet Enterprises Quinn Morley koji bi mogao letjeti kroz atmosferu dušika i metana Saturnovog mjeseca Titana i ploviti njegovim okeanima. "Leteći čamac" bi skupljao metan i složeni organski materijal za proučavanje usisavajući ga kroz porozni vodeći rub, prenosi Engadget.

U međuvremenu, projekt Artura Davoyana s UCLA-a mogao bi ubrzati misije do vanjskog ruba Sunčevog sistema, pa čak i međuzvjezdanog prostora. Njegov dizajn pokretao bi svemirsku letjelicu proizvodeći "zraku peleta" mikroskopskih čestica koje putuju vrlo velikom brzinom (oko 74 milje u sekundi) pomoću laserskih eksplozija. Koncept bi mogao dramatično skratiti vrijeme potrebno za istraživanje dubokog svemira. Dok je Voyageru 1 trebalo 35 godina da dosegne međuzvjezdani prostor,  svemirska letjelica od jedne tone mogla to uraditi za samo tri godine. 

Drugi napori ponekad su jednako ambiciozni. Mary Knapp s MIT-a predložila je opservatorij dubokog svemira koji bi koristio roj hiljada sićušnih satelita za otkrivanje niskofrekventnih radio emisija iz ranog svemira, a da ne spominjemo magnetska polja egzoplaneta sličnih Zemlji. Congrui Jin sa Univerziteta Nebraska u Lincolnu zamislio je samorastuće građevinske blokove staništa koji bi mogli uštedjeti prostor na misijama na Mars, dok je Peter Curreri iz Lunar Resourcesa osmislio cjevovode koji bi mogli prenositi kisik između baza na Mjesecu.

Sve su to vrlo rane inicijative za koje nije zajamčeno da će dovesti do testova u stvarnom svijetu, a kamoli misija. Međutim, oni ilustriraju NASA-ino razmišljanje. Uprava sada finansira projekte u nadi da će se barem jedan na kraju isplatiti. Ako se postigne čak i djelimičan uspjeh, NASA bi mogla doći do otkrića koja nisu praktična koristeći postojeću tehnologiju.