Bosna i Hercegovina u najvećoj je krizi od potpisivanja dejtonskog sporazuma, rečenica je koju ovih dana čujemo svakodnevno.
Glavni generator krize, Milorad Dodik, koji je davno prešao sve crvene linije, pored toga što otvoreno prijeti secesijom, uz pomoć Narodne skupštine RS-a, krenuo je i sa poduzimanjem konkretnih koraka na tom planu, usvajanjem zaključaka o "vraćanju nadležnosti" RS-u, koje su ranijih godina sa entitetskog prenesene na državni nivo.
Zaključci se odnose na izlazak tog entiteta iz državnog pravosuđa, indirektnih poreza, sigurnosti i odbrane i formiranje entitetskih agencija. Ovim je planirana i uspostava vojske RS-a nakon što bi se raspustile Oružane snage BiH.
Povod za ovakvo djelovanje Dodika tobože su bile izmjene Krivičnog zakona BiH, koje je nametnuo bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, a kojim je zabranjeno negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca. Prije toga su kao izgovor za blokiranje rada institucija države korištene važne odluke Ustavnog suda BiH, kojim je jasno rečeno da je zemljište, kao i šumski resursi koji se nalaze na području manjeg bh. entiteta, imovina države BiH.
Dok u BiH vlada ovakva atmosfera, beogradska Politika, povodom 100 godina od rođenja Dobrice Ćosića, oca "srpske nacije" i (ko)autora dva memoranduma Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU), ovih dana objavljuje njegovo pismo "O dijasporičnosti srpskog naroda i granicama srpskog kulturnog prostora", napisano u oktobru 1998.
U tom pismu, Ćosić, između ostalog, piše kako se "srpski narod integriše i homogenizuje; sabija se i zaokružuje svoj životni prostor, koji dobija etničke granice. (...) Preostali Srbi u Bosni i Hercegovini sada žive u Republici Srpskoj i 'dejtonskoj' državi, pod okupacijom NATO-a, u napetoj neizvjesnosti i bez mogućnosti skorog ujedinjenja sa maticom."
Memorandum II SANU-a, čiji idejni tvorci su Ćosić i Ljubomir Tadić, kao i još neki članovi Srpske akademije bh. porijekla, a o čemu je Faktor ranije detaljno pisao, definirao je precizno strateške velikosrpske ciljeve, te dao detaljne upute kako ih provesti u djelo političkim rukovodstvima entiteta Republika Srpska i Srbije.
VEZANI TEKST - Pročitajte detalje: Otac "srpske nacije" je umro, ali plan za rušenje države BiH se provodi
Sve što je napisano u ovom memorandumu, odavno prepoznajemo u izjavama, ali i djelovanju Milorada Dodika: na sve načine blokira se rad državnih institucija, termin državne institucije se izbjegava i zamjenjuje se terminom "zajedničke institucije", BiH se predstavlja kao nemoguća država, umjesto termina Bošnjak koristi se termin musliman, forsira se naziv "Srpska"za entitet, kao i pridjev "republička"...
- Nastupa vrijeme nacionalnog potčinjavanja i prinudnog prilagođavanja, koje ćemo morati da prihvatimo kao životnu neophodnost dok nekoj svjetskoj sili naša moć da hrabro i dostojanstveno trajemo ne bude korisnija od našeg ponižavajućeg postojanja - pisao je Ćosić u oktobru 1998.
Da li je upravo politika Milorada Dodika iz vremena kada je govorio da se u Srebrnici desio genocid i zagovarao politiku zbog kojeg je nazivan "daškom svježeg vjetra na Balkanu" ustvari bilo "prinudno prilagođavanje" o kojem govori Ćosić u pismu?
Kompletan tekst objavljen u Politici prenosimo u nastavku u cijelosti.
O dijasporičnosti srpskog naroda i granicama srpskog kulturnog prostora
Beograd, 25.oktobar 1998.
Dragi Brate Vlado,
U vezi sa prekjučerašnjim razgovorom u Akademiji, na kojem si podijelio moju zabrinutost za stanje Srpstva u ovom dramatičnom istorijskom trenutku, šaljem ti nekoliko svojih teza u kojima sam našu zajedničku zapitanost pokušao da pretvorim u istinsko intelektualno iskušenje.
Kao što znaš, Akademija nauka i umjetnosti Republike Srpske organizuje u Bijeljini skup sa temom "Srpski duhovni prostor". Zadužili su me da pripremim nekoliko uvodnih napomena za taj razgovor, tačnije, da sačinim neku vrstu inventara našeg istorijskog trenutka i iznesem svoje mišljenje o prirodi i karakteru srpske kulture i srpskog duhovnog identiteta. Riječ je o temama kojima se, inače, bavim duže vrijeme, sad sam, na ljubaznu molbu prekodrinske braće, bio prinuđen da objedinim, razradim i bacim na papir svoje ideje.
Hvala Ti što ćeš pažljivo iščitati teze koje čine, možda, moj najznačajniji intelektualni stav u posljednjoj deceniji. Vjerujem da ćeš u tom tekstu prepoznati neke od ideja o kojima smo razgovarali tokom ove godine, čak i tokom čitave decenije, a možda i neke od Tvojih stavova i sugestija. Stalo mi je da čujem tvoje mišljenje kako bih izbjegao rizik da se zagubim u tematskom prostranstvu sa nižim uprošćavanjima, i kako ne bih podlegao "patetičnoj nejasnoći" koju uslovljava agonija u kojoj se nalaze srpski narod i srpska država.
Da bismo svrsishodno razmišljali o srpskom duhovnom prostoru danas, potrebno je, po mom mišljenju, da što jasnije sagledamo šta je srpska nacija danas, šta čini njeno duhovno biće u kulturi, u kakvom svijetu i s kakvim izgledima se zasnivaju duhovni život i identitet danas.
Dakle:
Vijekovima dijasporičan srpski narod, koji je turska sila razbacala po Balkanu i Podunavlju, u posljednjim decenijama dvadesetoga vijeka, opet silom – sada hrvatskom, muslimanskom i albanskom, uz odlučujuću američku i evropsku podršku - doživljava nacionalnu koncentraciju. Srpski narod se integriše i homogenizuje; sabija se i zaokružuje svoj životni prostor, koji dobija etničke granice. To je epohalna promjena u bivstvovanju srpskog naroda; ta promjena uslovljava stvaranje nove nacionalne države sa etničkim granicama, ali ne i etnički čistom teritorijom, koja samo za agresore može biti sporna.
Dijasporičnost srpskog etnosa i život pod stranim porobljivačima, s Prvim srpskim ustankom i nizom buna i ustanaka Srba u Bosni i Hercegovini, kao i oslobodilački ratovi Crne Gore, uslovili su stvaranje nacionalne ideologije zasnovane na oslobođenju i ujedinjenju srpskog naroda u jednu državu. Ta ideologija se kasnije lako poistovjetila sa jugoslovenstvom.
Čitav dvadeseti vijek Srbi su posvetili ostvarenju jugoslovenskog cilja; stvorene su i srušene dvije Jugoslavije, da bi u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka i nacionalno-državna i revolucionarno-socijalna ideologija doživele potpuni poraz.
Na jugoslovenskom tlu istorija je ovom vijeku delala sumanuto. Srbi su prognani iz Sjeverne Dalmacije, Bukovice, Ravnih Kotara, Like, s Korduna, Banije, iz Slavonije, dobrog dijela Bosanske Krajine, Mostara, Sarajeva, sa Kosova i Metohije... Preostali Srbi u Bosni i Hercegovini sada žive u Republici Srpskoj i "dejtonskoj" državi, pod okupacijom NATO-a, u napetoj neizvjesnosti i bez mogućnosti skorog ujedinjenja sa maticom.
Teritorijalnu integraciju i homogenizaciju srpskog naroda, kao posljedice Hrvatskog i Bosanskog rata i albanskog genocidnog nasilja koje traje čitavo stoljeće, pratile su nesagledive lične i porodične tragedije skoro milion Srba. Ali, šovinističko zlo od kojeg stradamo ima i svoju pozitivnu dijalektiku: izvodi nas iz državnog provizorijuma u kojem smo kao krivci proveli sedam decenija i primorava nas na stvaranje društva i države po sopstvenoj mjeri i snazi. Patnje i stradanja koje su pretrpjeli i trpe Srbi prognani sa svojih ognjišta, donose i pozitivne istorijske promjene.
Dijasporičan srpski narod, izložen ksenofobiji drugih naroda, obespravljen, potčinjen, asimilovan – koji je trpio nepravde i stradanja i uzvraćao osvetama za genocid – zgušnjava se na svom historijskom prostoru koji može civilizacijski i kulturno da pokriva i ekonomski da razvija, a koji za susjede izuzimajući agresore i osvajače, ne može biti sporan.
Stupili smo u period teritorijalno – etničkog prekomponavanja možda i državno – političkog konsolidovanja balkanskog prostora. Rekao bih da je pred nama razdoblje smirivanja međunacionalnih napetosti i trajnog rješavanja nacionalno – državnog pitanja. Na najgori način rješavaju se vijekovni hrvatsko – srpski i albansko srpski sporovi i sukobi. Privodi se kraju zakasnjeli proces stvaranja nacionalnih država dijasporičnih balkanskih naroda koji su imperijalističke sile nekada sprečavale, a sada ga diktiraju po svojim strateškim interesima. U tom procesu biće, valjda, konačno riješeno i srpsko nacionalno pitanje: stvaranje države srpskog naroda.
Prva pretpostavka stvaranja suverene demokratske države srpskog naroda u sadašnjim uslovima jeste promjena političkog poretka u Srbiji i usaglašavanje nacionalne politike Srbije sa interesima Evrope, Amerike i Rusije.
Na tlu bivše Jugoslavije danas se prema srpskom narodu, njegovom duhovnom identitetu i redukovanom integriteta, uz proustašku Hrvatsku i militantno katoličanstvo izrazito prijeteći postavlja militantni islam bošnjačke državne i religijske ideologije sa podrškom svjetskih islamskih centara i pod američkim patronatom. Dvadesesti vijek za srpski narod okončava se i gubitkom Kosova i Metohije.
Ne razmatrajući ovom prilikom pitanjem kako i zašto se to dogodilo, i da li je to bio jedini mogući ishod albanske agresije na srpsku zemlju, sam gubitak Kosova i Metohije predstavlja prijeloman, epohalan događaj. Njim se poništava smisao srpskih ratova iz 1912. i 1913.; poništavaju se ogromna finansijska i materijalna ulaganja Srbije u industrijalizaciju prosvjetu i urbanizaciju Kosova i Metohije, poslije drugog svjetskog rata; obesmišljavaju se i velike ljudske žrtve date ovoga ljeta i jeseni da bi se ugušio seperatistički ustanak Albanaca.
Državno – političkom i nacionalnom kapitulacijom pred ultimatumom NATO-a, potpisanom 13.oktobra ove godine, slama se herojska oslobodilačka istorija srpskog naroda koja mu je davala veličinu, ali i određivala visoku cijenu postojanja. Srpskom narodu se oduzima suštinski dio integriteta. On ostaje bez realnih duhovno moralnih odrednica njegoševskog etosa i svog tragičkog hibrisa.
Oktobarsku kapitulaciju u Belom dvoru prati domaći cinizam: ultimativna kapitulacija slavi se kao politička pobjeda, a državničko sljepilo kao državnička mudrost. Tako se nacionalna tragedija prevodi u nacionalnu grotesku i politički skeč. Srpski narod, koji su do kostiju ponizile sopstvena vlast i svjetske sile, kao krivac i nemoćnik stupa u razdoblje koje bih nazvao – okupacija u patikama, s bombama nad glavom u koju nišane šiptarski snajperisti.
Nastupa vrijeme nacionalnog potčinjavanja i prinudnog prilagođavanja, koje ćemo morati da prihvatimo kao životnu neophodnost dok nekoj svetskoj sili naša moć da hrabro i dostojanstveno trajemo ne bude korisnija od našeg ponižavajućeg postojanja.