Da bi Sjedinjene Američke Države (SAD) trebale nastaviti tamo gdje su stale, poruka je koja se sve češće može čuti iz krugova bliskih novoj američkoj administraciji. A stalo se 2006. godine, kada je pao Aprilski paket ustavnih promjena i kada je SAD vođenje glavne riječi u BiH prepustio Briselu.

Upravo se Aprilski paket ističe kao temelj eventualnih novih inicijativa, u izvornoj formi koja nije dobila dvotrećinsku podršku Zastupničkog doma u aprilu 2006. godine ili u fragmentima koji bi danas bili prihvatljivi većini parlamentarnih stranaka.

Aprilski paket je nudio niz mogućnosti koje bi, primijenjene u današnjici, omogućile značajan iskorak u funkcionalnosti države i prevazilaženju postojećih blokada.

Kada je Parlamentarna skupština BiH u pitanju, njen Zastupnički dom bi bio proširen sa postojeća 42 člana na 87 članova, a tri mjesta bi bila zagarantirana onima koji ne pripadaju konstitutivnim narodima. Dom naroda bi, umjesto 15, imao 21 člana, po sedam iz reda svakog konstitutivnog naroda, a birao bi ih Zastupnički dom.

Bitna promjena u odnosu na postojeći sistem, mnogo važnija u odnosu na brojnost članova, se odnosi na nadležnosti Doma naroda, prema kojima taj dom ne bi razmatrao sve zakone koje usvoji Zastupnički dom, već samo one koji se odnose na vitalni nacionalni interes. Dom naroda bi imao pravo veta za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa, te bi učestvovao u usvajanju ustavnih amandmana i izboru predsjednika i potpredsjednika BiH.

Upravo navedena odredba je vjerovatno najznačajnija promjena koju je nosio Aprilsku paket u simboličkom smislu, a to je uvođenje instituta predsjednika BiH.

BiH bi i dalje imala Predsjedništvo, ali bi njega činio jedan predsjednik i dva potpredsjednika, koji ne smiju biti iz istog konstitutivnog naroda i koji bi se rotirali na poziciji predsjednika.

Kandidati za članove Predsjedništva BiH bi mogli biti nominirani od 20 posto članova Doma naroda ili deset posto članova Zastupničkog doma, što znači da bi se birali posredno, a ne direktno na izborima, što je danas slučaj. Kandidati bi bili direktno izabrani članovi Parlamentarne skupštine BiH. Predsjednik BiH bi imao dodatne ovlasti koje se odnose na proceduru usvajanja zakona, poput zahtjeva Parlamentarnoj skupštini BiH da ponovo razmatra usvojene zakone.

Pretpostavke su da bi ovakav način izbora predsjednika i potpredsjednika BiH ponudio i rješenje za postojeće zamjerke dijela hrvatskog stanovništva u BiH, čiji politički predstavnici zagovaraju potrebu "legitimnog političkog predstavljanja".

Vratit ćemo se na Parlamentarnu skupštinu BiH. Pri donošenju odluka bi ostao mehanizam entitetskog glasanja, odnosno potrebe da protiv nekog zakonskog rješenja ne glasaju dvije trećine zastupnika iz nekog entiteta, što je i danas slučaj. Upravo je ta odrednica iskorištena kao argument protivnicima Aprilskog paketa da glasa protiv usvajanja tog dokumenta.

Bitnu odrednicu u kontekstu eliminiranja ucjenjivačkih poluga predstavlja činjenica da se Dom naroda izjašnjava isključivo o pitanjima koja se odnose na vitalni nacionalni interes, što je također jasno definirano Aprilskim paketom.

Na pravo veta za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa mogli bi se pozvati u Domu naroda u pogledu prava sva tri konstitutivna naroda da budu zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i sudskim organima, te da imaju jednaka prava učešća u procesima donošenja odluka, identiteta konstitutivnog naroda, teritorijalne organizacije, organiziranja javnih organa vlasti, obrazovanja, upotrebe jezika i pisma, nacionalnih simbola i zastava, duhovnog naslijeđa, posebno njegovanja i potvrđivanja vjerskog i kulturnog identiteta i tradicija, očuvanja integriteta BiH, sistema javnog informiranja, amandmana na Ustav BiH, te svakog pitanja koje dvije trećine jednog kluba u Domu naroda proglasi pitanjem od vitalnog nacionalnog interesa.

Vijeće ministara BiH bi nastavilo postojati kao institucija državne izvršne vlasti, ali sa premijerom na čelu.

{$galerijaFotografija}

Danas, gotovo 15 godina nakon što je Aprilski paket oboren u Zastupničkom domu, taj se dokument i dalje spominje u kontekstu kompromisnog rješenja za eventualne ustavne promjene, te kao polazište za sve buduće pregovore na tu temu. Činjenicu da pojedine političke strukture, koje su 2006. glasale za usvajanje Aprilskog paketa, danas izričito odbacuju njegove odredbe se u dijelovima međunarodne zajednice tumači i kao pokušaj zauzimanja što boljih pregovaračih pozicija uoči pregovora o kojima se sve glasnije govori.