Većinom su to žene, majke s malom djecom kojima je ovo bio jedini izlaz i bijeg od ratnog razaranja u rodnoj Ukrajini, koje ih je prisililo da napuste domovinu u koju se planiraju jednog dana, što prije, vratiti.

Svitlana Kalinina u motel Plitvice došla je iz ukrajinskog mjesta Borodjanka.

- Puno je ljudi ostalo pod ruševinama, puno je mojih prijatelja, sugrađana, rođaka i kolega poginulo, kao i u ostalim dijelovima Kijevske regije i ostalih dijelova Ukrajine koji su napadnuti od strane Rusije – kaže Kalinina.

Ona je u Hrvatsku stigla 7. marta. U Ukrajini je ostavila kćer, koja je trenutno u mirnijem, zapadnom dijelu Ukrajine, dok je izgubila kontakt sa sinom zbog kojega je posebno zabrinuta, kao i zbog ostatka rodbine s kojom više ne uspijeva stupiti u kontakt.

- Od prvog dana kada sam došla u Hrvatsku doživjela sam toplu dobrodošlicu. Čula sam da je Hrvatska prošla kroz rat i da Hrvati razumiju kroza što Ukrajina trenutno prolazi. Ovako lijep prijem nikada neću zaboraviti, mislim da to neće zaboraviti ni sljedeći naraštaji Ukrajinaca. U Ukrajini sam radila u pekarskoj industriji, htjela bih se zaposliti u Hrvatskoj te ostati kako bih na taj način pomogla onima koji su ostali u domovini - poručuje Kalinina.

Gotovo sat vremena dvije mlađe žene i mladić stoje pred ulazom u motel "Plitvice" s nevelikom ručnom prtljagom. Tapkaju na hladnoći, ponekad telefoniraju i pomalo nervozno, iscrpljeni od puta, kako doznajemo, čekaju prihvat kako bi se napokon utoplili i odmorili. Spremno poziraju za fotografiju i ispričavaju se jer nisu spremni za razgovor.

Irina Kojeva je u Hrvatsku stigla sa šestogodišnjim sinom. Napustila je Odesu, grad u kojem je ostavila roditelje u osmom desetljeću života, i mačku, dodaje s humorom, ali s njima je u svakodnevnom telefonskom kontaktu.

- Najprije smo došli u Austriju, kod rodbine moga dečka, ali u stanu nije bilo dovoljno mjesta za sve nas. Na karti sam onda pronašla Hrvatsku, čiji je jezik sličan ukrajinskom, a i vrijeme je lijepo, slično kao i kod kuće, u Odesi. Došla sam ovdje jer ne želim živjeti u ratu. Imam šestogodišnjeg sina i želim da on živi u miru. Htjela bih pronaći posao i pokušat ću živjeti ovdje, možda nekoliko mjeseci, možda dulje vremena, ne mogu znati, ali ako rat prestane, vratit ću se kući istog časa. Htjela bih da, ako rat potraje, moj sin ovdje krene u školu, da se socijalizira - kaže Kojeva.

Irina Kojeva djeluje pozitivno i nastoji zadržati osmijeh na svom licu.

- Ovaj rat je užasan, Rusija je došla u našu zemlju i započela rat, to je strašno. Žene i djeca napuštaju zemlju, ali naši muškarci ostaju jer se potrebno boriti za Ukrajinu - poručuje Kojeva.

Glasnogovornica Hrvatskog crvenog križa (HCK) Katarina Zorić potvrdila je kako se uglavnom zbrinjavaju žene i djeca te muškarci starije životne dobi kojima HCK nudi humanitarnu pomoć.

- Naši timovi rade neumorno, jer ljudi dolaze uplašeni, zabrinuti, ostavili su članove obitelji, neprestano žele znati što se s njima događa, a brine ih i budućnost u Hrvatskoj, hoće li moći upisati djecu u školu, imati zdravstvenu zaštitu, socijalnu skrb i sve ostalo što im je prijeko potrebno - kaže Zorić.

Prema službenim podacima Ministarstva unutarnjih poslova (MUP RH) sa četvrtkom, 10. martom, u Republiku Hrvatsku pristiglo je 4.300 ukrajinskih izbjeglica, od kojih oko 47 posto pridošlica čine žene, 42 posto su djeca, a oko 12 posto muške osobe.