Petak, 30.09.2022.
h

Dana Todorović, kćerka legendarnog Bore: Zašto sam odustala od glume

Jako sam povučena, pa mi je odlaženje na audicije i otvaranje duše pred nepoznatim bilo mučno i teško. Poželjela sam svoj umjetnički izraz. Pisanjem mogu da stvaram sopstvene sadržaje, dok u glumi postoji scenarij, dramski tekst, rediteljska rješenja, pojasnila je

Teška i sumorna pitanja nastala na putu unutrašnjeg preobražaja i suočavanja sa vlastitim strahovima i potreba za smislom spisateljice Dane Todorović (38) iz Beograda, otvara njen roman “Park Logovskoj”. Počiva na prastaroj temi: borbi za svjetlo i tamu ljudske duše, pa je glavnom junaku, uvaženom šahovskom velemajstoru Sopoćinu, nametnula težak zadatak – da pobijedi samog sebe, vrati se iz mrtvih među žive, u čemu uspijeva pa svjetlost pobjeđuje.

Filozofskim pitanjima koja postavlja, spajajući humor i mrak ljudske duše, nastavila je tradiciju koju su ispleli veliki ruski pisci poput Bulgakova i Puškina, a knjigu je sarajevskoj publici predstavila u okviru Festivala “Dani Jurislava Korenića”.

Trnovit put

– U prethodnom romanu “Tragična sudbina Morica Tota” više sam pažnje davala tim nekim filozofskim, mučnim pitanjima. Tražila sam sebe, put do svjetlosti, neke ljepote. On mora da bude trnovit, tako da je ovaj moj roman pozitivniji od prvog, a naredni će, vjerujem, biti još svjetliji – istakla je Todorović za naše novine.

Nije ni sanjala da će roman “Park Logovskoj” imati tako lijep prijem, a posebno joj znači njegov ulazak u najuži izbor za “Ninovu” nagradu.

– To je jedina nagrada u Srbiji koja ima neki odjek, da dolazi do ljudi, što je i najvažnije za nas koji se bavimo pisanjem. Nagrada do koje mi je jako stalo, jer sam kroz roman htjela da prenesem neku toplinu. Ne volim knjige koje zbunjuju čitaoce i tjeraju ih da se češu po glavi. Volim da uljepšam doživljaj čitaocu, da ga ne ostavim u mraku. Jer, ako mu već nudim neku poruku, onda da ponudim i neku vrstu razrješenja – pojasnila je.

Knjigu je posvetila ocu, velikom glumcu Bori Todoroviću, koji je preminuo prije objavljivanja romana, a s nestrpljenjem ga je iščekivao. Dva mjeseca nakon njegove smrti knjiga je izašla u javnost.

– Stalno je zapitkivao – kad će više, na što sam odgovarala – evo još samo rečenica. Pravi sam puž, roman sam pisala punih pet godina. A tata mi je govorio: “Jao, sine, pošto je prvi roman imao 150 strana, daj da ti drugi bude deblji. Znaš, djeluje onako malo impozantnije”. Nažalost, ima “samo” 130 strana – ispričala nam je Dana.

Završila je studij drame u Londonu, živjela na nekoliko svjetskih adresa. Bavila se prevodilaštvom, a jedno vrijeme i porodičnim biznisom – glumom, jer, osim oca Bore, i njen brat Srđan poznati je glumac. Otkrila nam je zašto se ipak “bacila” u spisateljske vode.

dana1

 Teatarska predstava

– Teško je tada bilo za glumce, posebno za mlade glumice. Morale su da budu atraktivne, dok je za glumca bilo bitno da bude karakteran, dobar glumac. Bilo je malo tih nekih uloga i izazova gdje bih se mogla pronaći. Drugo, jako sam povučena, pa mi je odlaženje na audicije i otvaranje duše pred nepoznatim svijetom bilo mučno i teško. Poželjela sam da  pronađem neki svoj umjetnički izraz. Pisanje mi odgovara, jer mogu da stvaram sopstvene sadržaje, dok u glumi postoji scenarij, dramski tekst, rediteljska  rješenja – pojasnila je.

Tvrdi da se u Srbiji, baš kao ni u BiH, od pisanja ne može živjeti. Njena sreća je što sa suprugom drži kafe-restoran, koji im obezbjeđuje da normalno žive. Njoj daje slobodu da se posveti pisanju, a ne da proizvodi naručene tekstove, što nažalost mnogi rade.

Roman “Park Logovskoj” će, kaže, prerasti u teatarsku predstavu i uveliko se radi na projektu.

Bora je bio veoma duhovit

– Nikad nisam bila opterećena tim što sam dio glumačke porodice. Zapravo, nikada nisam bila ni svjesna toga, pa sam moju unutrašnju priču pretočila u knjige. Imala sam tu neku sreću da u 15. godini odem od roditelja u Ameriku. Moja majka je Amerikanka i neko vrijeme sam živjela kod ujaka, završila srednju školu i fakultet. Ključni period ljudskog razvoja provela sam u svijetu, gdje niko ne zna ni ko je Bora, ni ko je Srđan. To je bilo veliko blago! A ko zna šta bi bilo da sam ostala u Beogradu? Tek sada primjećujem da je veliki dar bio imati Boru za oca. Znate, djeca svoje roditelje uvijek uzimaju zdravo za gotovo, zato što su uvijek tu i ne razmišljaju dublje o tome.

Sada, kad je tata otišao, vidim da je bio čovjek sa puno duha i koliko je meni značilo da budem u njegovom prisustvu sa toliko humora. Nadam se da se možda negdje i na mene to malo odrazilo. Volim i cijenim njegov rad i rad mog brata. Obožavam Borinog Đenku iz „Maratonaca“ i jednu ulogu iz serije “Diplomci”, za koju je i on govorio da mu je omiljena. S druge strane, Srđanova uloga kamiondžije u filmu „Sivi kamion crvene boje“ je nešto posebno – istakla je Dana.

(M. Ču./Faktor.ba/Foto: M. Živojević)

 

Faktor pratite putem aplikacija za Android. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook i Twitter.
Zabranjeno je prenošenje sadržaja bez odobrenja redakcije. Kontaktirajte nas na [email protected].
Najnovije Najčitanije Na vrh