Čovjek kojeg su kontroverze pratile otkad se probio u italijanski javni život pa sve do pred smrt obogatio se prvo na nekretninama, a onda u medijskom biznisu, da bi od 1994. do 2011. vodio tri italijanske vlade.

Bio je čovjek koji je podijelio Italiju na one koji su ga obožavali i one koji ga živog nisu mogli vidjeti. Bio je poznat po skandaloznim izjavama, korupcijskim i seks-skandalima, ali u povijesti sporta ostat će zapamćen kao čovjek koji je stvorio jedan od najvećih klubova na svijetu i jednu od najboljih ekipa u historiji fudbala.

Preuzeo osramoćeni Milan

Berlusconi je Milan preuzeo 1986. godine, u vrijeme kad je klub bio osramoćen učestovanjem u skandalu Totonero u kojem je otkriveno da su igrači i sudije namještali utakmice za kladionice. Milan je bio jedan od najupletenijih klubova u tu priču te je 1980. godine izbačen u Serie B.

Ekspresno se vratio u prvu ligu, ali je 1982. opet ispao, i to ne jer ga je neko izbacio, nego jer je jednostavno imao prelošu ekipu da se spasi. Osramoćen, s titulom lopovskoga kluba, Milan je bio na rubu bankrota i trebao je spasitelja koji bi uzdignuo klub.

Silvio Berlusconi, u to vrijeme vlasnik Canalea 5, jedine italijanske privatne televizije s nacionalnom koncesijom (koju je dobio zbog dobrih odnosa s premijerom Craxijem), pokušao je par godina ranije kupiti Inter, ali mu to nije uspjelo.

Iako je bio veliki zaljubljenik u fudbal, Berlusconi ga je vidio i kao poligon za samopromociju, a kad su navijači Milana 1985. na San Siru razvili transparent kojim su ga pozvali da spasi njihov klub, Berlusconiju su se sve kockice posložile i odlučio je ući u Milan u februaru 1986. godine.

Kako bi najavio kako će izgledati njegov Milan, Berlusconi je uoči nove sezone organizirao predstavljanje na Areni Civica, jednom od najpoznatijih i najstarijih spomenika u Milanu. Uz zvukove veličanstvenog Wagnerova Kasa valkira, tri helikoptera u kojima su bili Berlusconi i ekipa sletjeli su pred nekoliko hiljada Milanovih navijača.

Iz Intera mu se rugali

Berlusconijev performans dočekan je s podsmijehom u Interovom taboru pa je tadašnji golman Walter Zenga rekao da im je bolje da te helikoptere koriste za prijevoz mrtvaca iz mrtvoga kluba kao što je Milan.

VEZANI TEKST - Umro Silvio Berlusconi

Ali Berlusconi se na takve opaske nije previše obazirao i odmah se bacio na posao. Želio je da Milan ne bude samo fudbalski klub nego i stil života. Otvorio je novi fan shop u centru grada kraj Duoma, pokrenuo je magazin Forza Milan i uoči sezone 1986/1987. Milan je prodao 60.000 godišnjih karata.

Osim logističkih stvari, Berlusconi se počeo baviti i sastavljanjem nove ekipe. Prvi igrač kojeg je doveo bio je Roberto Donadoni iz Atalante, što je bio šok u Italiji jer je Donadoni već manje-više sve dogovorio s Juventusom, da bi mu ga Berlusconi oteo pred nosom.

Bio je to još jedan znak Berlusconijeve odlučnosti i u njegovoj prvoj sezoni Milan je osvojio sjajno peto mjesto i uspio se kvalificirati u Kup UEFA. Berlusconi je želio da Milan igra prepoznatljivo, da igra napadački i da oduševljava ne samo svoje navijače nego i čitavu Evropu.

Trebao je trenera koji će promijeniti italijanski fudbal i našao ga je u liku Arriga Sacchija, prodavača cipela i trenera drugoligaša Parme. Novinari koji prate Milan bili su šokirani izborom anonimnog trenera, ali ni Sacchi ni Berlusconi nisu se na to obazirali.

Čudesni Sacchijev sastav

Sa Sacchijem i sportskim direktorom Adrianom Gallianijem, koji je s njim došao u klub, Berlusconi je počeo stvarati Milanov sjajan tim. Okosnicu odbrane činili su Franco Barresi i mladi Paolo Maldini. U veznoj liniji Berlusconi je Donadoniju dodao Romina veznjaka Carla Ancelottija, a u napad je doveo Ruuda Gullita i Marca van Bastena. 

Sacchi nije igrao bunkeraški fudbal kao Juventus i ostali klubovi. On je favorizirao presing po cijelom terenu, usavršio je svoj sistem 4-4-2 i Milan je 1988. godine osvojio prvi naslov prvaka nakon devet godina. Na ljeto je stigao i Frank Rijkaard i Milan je postao tim protiv kojeg je bilo nemoguće igrati.

Godine 1989. osvojili su Kup prvaka nakon što su u polufinalu u revanšu demolirali Real 5:0, a u finalu pregazili Steauu 4:0. Naslov su odbranili sljedeće sezone pobjedom protiv Benfice u finalu 1:0 i Milan je postao najjača ekipa na svijetu.

Prva zvijezda tima bio je čudesni Marco van Basten, jedan od najboljih napadača svih vremena, koji je 1988. i 1989. osvojio Zlatnu loptu. Nizozemski trojac u napadu bio je nezaustavljiv, a nije se puno toga promijenilo ni kad je Sacchi 1991. otišao u italijansku reprezentaciju.

Na klupi ga je naslijedio Fabio Capello koji će od 1992. do 1994. osvojiti tri naslova prvaka zaredom, Van Basten još jednu Zlatnu loptu 1992, a Milan je bio u nizu od nevjerovatnih 58 utakmica bez poraza u italijanskom prvenstvu. Od 1993. do 1995. Milan je tri godine zaredom igrao finale Lige prvaka, a finale 1994. bilo je kruna Capellove vladavine u klubu.

Spektakl u finalu

Barcelona Johanna Cruyffa bila je veliki favorit, a Milan je bio u ogromnim problemima. Van Basten je i dalje bio povrijeđen, Gigi Lentini, tad najskuplji igrač na svijetu, nije bio potpuno spreman, Franco Baresi i Alessandro Costacurta su imali kartone, a zbog UEFA-ina pravila da u početnom sastavu mogu biti samo tri stranca nisu mogli igrati ni Raducioiu, Jean-Pierre Papin i Brian Laudrup.

S oslabljenim sastavom i Marcelom Desaillyjem, Zvonimirom Bobanom i Dejanom Savićevićem kao jedinim strancima u ekipi Milan je demolirao Barcelonu 4:0 golovima Massara, Savićevića i Desaillyja te osvojio peti naslov prvaka Evrope. 

I dok mu je na terenu baš sve išlo po planu, Berlusconiju se izvan njega počela stezati omča oko vrata. Pokrenuta je velika antikorupcijska istraga u Italiji i ubrzo je otkrivena neviđena korupcijska mreža u svim porama italijanske politike, a šef zabave bio je Berlusconijev prijatelj Benito Craxi.

Berlusconijeva firma Fininvest bila je jedan od najvećih donatora Craxijevoj Socijalističkoj stranci i Milanov vlasnik bio je u sve većoj opasnosti da bi i sam mogao završiti u zatvoru. Ali dok se niko nije snašao, Berlusconi je osnovao stranku Forza Italia, zaludio je mase obećanjima o liberalnoj revoluciji i 1994. postao je premijer Italije.

Premrežen sa svom tom korupcijom protiv koje se kao borio, Berlusconi je sebi kupio sigurnost na političkoj sceni i osigurao da ga niko neće dirati, a istovremeno je nastavio održavati i graditi veliki Milan.

Ancelotti došao kao spasitelj

Iako su evropski uspjesi izostali u sljedećih desetak godina, Milan je osvojio još dva naslova prvaka, a u novi pohod prema vrhu krenuo je dolaskom Carla Ancelottija na klupu 2001. godine. Milan je bio u lošem stanju i dvije godine bez trofeja, a Ancelotti je u novembru te godine naslijedio Fatiha Terima koji je dobio otkaz.

Berlusconi je u početku bio razočaran Ancelottijevim, kako ga je nazvao, "bunkeraškim fudbalom", zbog čega ga je često kritizirao. Ali Ancelotti je malo-pomalo slagao pravu ekipu. Didu je stavio na gol, Andreu Pirla spustio iza Ruija Coste i/li Rivalda, a u napadu su sve bolje počeli sarađivati Pippo Inzaghi i Andrej Ševčenko.

Već 2003. godine Milan je osvojio još jedan evropski naslov pobijedivši na Old Traffordu Juventus na penale, a tog ljeta iz Brazila je stigao čudesni Kaka i Milan je 2004. osvojio naslov prvaka. Malo ko je očekivao da će to biti jedina Ancelottijeva titula s Milanom.

Osim toga, 2005. izgubio je epsko finale Lige prvaka od Liverpoola na penale iako je na poluvremenu vodio 3:0. Ali vratio je Englezima dvije godine kasnije pobjedom 2:1 u finalu iako su to bili zadnji trzaji velike Ancelottijeve ekipe.

On je 2009. otišao u Chelsea, Kaka je otišao u Real Madrid i standardi kvalitete na San Siru drastično su pali. Massimiliano Allegri osvojio je s Milanom naslov prvaka 2011. godine, ali to će biti posljednji Milanov trofej sve do prošle sezone i posljednja Berlusconijeva godina na vlasti u Italiji.

Sudski procesi smanjili budžet za Milan

Milanov vlasnik dotad je već bio upleten u 20 sudskih procesa. Zbog utaje poreza je 2013. dobio četiri godine zatvora koje je zbog starosti zamijenio radom za opće dobro, ali taj slučaj, kao i tužba protiv njegove kompanije Fininvest teška 560 miliona eura, značili su sve manje novca za Milan.

Zvijezde poput Pirla i Ibrahimovića zamijenili su igrači poput Alessandra Matrija, Philippea Mexesa i Cristiana Zapate, San Siro je bio sve prazniji, a navijači, isti oni koji su ga molili da dođe u Milan, sad su tražili njegov odlazak.

Berlusconi više nije imao ni vremena ni energije i, što je najvažnije, ni novca da ponovno uzdigne Milan iz prosječnosti i 2017. godine prodao ga je sumnjivim kineskim biznismenima za 740 miliona eura. 

- Ostavljam Milan s velikom tugom, ali da biste u modernom fudbalu mogli biti na vrhu, potrebni su vam resursi koje jedna porodica sama više ne može osiguravati - rekao je Berlusconi nakon što je završila njegova 21-godišnja vladavina u Milanu.