Nusproizvodi životinjskog porijekla i životinjski otpad se odlažu kao komunalni otpad na deponijama koje ne podliježu veterinarskom nadzoru ili na smetljištima.

O ovoj temi razgovarali smo sa Tomislavom Grizeljom, poduzetnikom i bivšim predsjednikom Udruženja poslodavaca Federacije BiH i čovjekom koji se ovim problemom bavi više od 45 godina. Firma Grizelj radila je prije rata testiranje prerade životinjskog otpada u Sarajevu, ali nije bilo sluha lokalne zajednice, kako tvrdi Grizelj, za ovaj projekat, ali su ipak dobili saglasnost Vlade FBiH da se može instalirati postrojenje za preradu životinjskog otpada.

- Da bi došli investitori koji bi gradili pogone za preradu životnjskog otpada treba se napraviti zakon na nivou države Bosne i Hercegovine. Kod nas se ne zna je li stariji Zakon o javnim nabavkama ili o privatnom partnerstvu. Zakon o javnim nabavkama je na nivou Bosne i Hercegovine, a Zakon o privatnom partnerstvu na nivou lokalne uprave. Dakle, Zakon o privatnom partnerstvu trebao bi se prilagoditi Zakonu o javnim nabavkama - kaže Grizelj. 

Ako neko želi otvoriti pogon za preradu životinjskog otpada, zar ga u tome sprečavaju neusklađenost Zakona o javnim nabavkama i Zakona o privatnom partnerstvu, jeste problem, a evo i zbog čega odgovara Grizelj.

- Investitor može otvoriti bilo gdje pogon za preradu, ali će ljudi i dalje bacati otpad gdje su naučili da bacaju. Znači treba država da naloži onima koji proizvode otpad, da ga mora zbrinjavati po zakonu, a to već ima u Zakonu o okolišu, ali se ovaj zakon ne poštuje. Vlasnik pogona treba imati ugovor sa firmama koje se bave preradom mesa na koji se način zbrinjava životinjski otpad. Ako životnjski otpad proizvođač selektira, onda otkup tog otpada plaća fabrika za preradu. Međutim, ako nije selektiran onda onda fabrike hrane, mesere, preuzimanje tog otpada plaćaju vlasnicima za preradu životinjskog otpada. Ali to treba ozakoniti kako bi se to primjenjivalo i da zakon važi isto za sve od entiteta do kantona i općina, da bi se riješio problem prinadležnosti. Vijeće ministara BiH ne može ništa narediti entitetima, jer svaki enititet je država za sebe, kao i svaki kanton - pojašnjava Grizelj.

Mesna industrija Bajra iz Travnika podržava inicijativu o otvaranju pogona za preradu životinjskog otpada.

- Mi otpad odlažemo na deponiju u Republiku Srpsku, sukladno ugovoru sa ovlaštenom deponijom. Međutim, s obzirom da su to veliki troškovi za nas naša želja bi bila da se što prije u Federaciji BiH otvore pogoni za preradu gdje bi mogli plasirati životinjski otpad, ali uz uvjet da cijena za ovu uslugu bude prihvatljiva. Incijativa je za svaku pohvalu - odgovorili su za Faktor iz MI Bajra.

Međutim, životnjski otpad se mora odvojeno prerađivati jer ne može se miješati otpad od ovaca i svinja i to se mora odvojeno prerađivati i u posebnim pogonima.

- Moja firma već je uložila novac u ovaj posao i dalje ćemo ulagati, ali propisi i zakoni moraju se donijeti na nivou države, da bi se privukli i inostrani ulagači i da se ulaže u nove tehnologije za preradu životinjskog otpada. Prerada životinjskog otpada vrlo je isplativa i postrojenja rade u Hrvatskoj i Srbiji i naravno u čitavoj Evropi. Tona koštanog brašna na evropskom tržištu košta između 400 i 600 eura, a učešće po toni u proizvodnji je oko 200 eura i takva proizvodnja je isplativa – kaže Grizelj.

Glasnogovornik KJKP Rad Mirza Ramić rekao nam je da se veoma malo životinjskog otpada odlaže na sarajevsku sanitarnu deponiju.

- Sedmčno na deponiju se odloži oko stotinjak kilograma životinjskog otpada. To je životinjski otpad treće kategorije u koji se ubrajaju kandže, perje i ostaci papaka i to posebno naplaćujemo. Kosti se ne odlažu na našoj deponiji, a gdje ih odlažu, mi to ne znamo. Uginule životinje koje se uklanjaju sa javnih površina odlažu se u jame koje se nalaze u sklopu sanitarne deponije Smiljevići – kaže Mirza.

To što su vam rekli oko odlaganja otpada na sanitarnoj deponiji Smiljevići nije istina, tvrdi Grizelj.

- Raspolažem tačnim podacima koji govore da se dnevno u Sarajevu baci 20 tona životinjskog otpada koje naprave samo deset najvećih proizvođača hrane od mesa. Uz to treba dodati koliko otpada naprave ćevabdžinice, restorani, mesnice i drugi koji se bave proizvodnjom i prodajom mesa, pa na kraju i građani koji kupuju meso za ishranu. Sanitarna deponija ne smije primati animalni otpad, a oni to rade još od 1995. godine. Na sarajevskoj deponiji to kriju jer im je to i ekstra prihod jer po toni naplaćuju od 50-60 maraka od mesoprerađivača za odlaganje životinjskog otpada – otkriva Grizelj.

On kaže da je o izgradnji pogona za preradu životinjskog otpada razgovarao i sa resornim ministrom u Vladi KS Enverom Hadžiahmetovićem, ali bez rezultata.

Bosna i Hercegovina prije rata u Jugoslaviji bila je lider u preradi životinjskog otpada, ističe naš sagovornik.

- Prije rata imali smo postrojenje u Simesu u Sarajevu, koje je pokrivalo skoro 50 posto BiH, zatim u Agrokomercu u Velikoj Kladuši i Bimeks u Brčkom. Međutim, rat je učinio svoje, devastacija je učinila svoje. Ta postrojenja su i stara, instalirana su '80-ih godina, sada su došle nove tehnologije. Tada se nije bacalo ništa. Čak je od životinjskih papaka pravljeno ljepilo "Tutkalo", a od dlaka životinja pravila su se prsa za sakoe – sjeća se Grizelj.

Susjedne zemlje, Srbija i Hrvatska, imaju svoja postrojenja i pokrivaju ta tržišta, dobili su od države čak koncesije. Dnevno prihvataju između 100 i 120 tona animalnog otpada i od njega prave nove proizvode koje izvoze na evropsko tržište, navodi Grizelj.

- Od koštanog brašna pravi se film koji se koristi za CT i magnetnu rezonancu. Od goveđih crijeva pravi se silk za teniske rekete i razne vrste brašna: krmno, koštano, mesno i hidrolizirano brašno, koje se koristi u drugim industrijama. Sve ima svoju upotrebljivost - zaključuje Grizelj.