Nakon gotovo 70 godina tajni dnevnik o Holokaustu poljsko-jevrejske tinejdžerice Renie Spiegel, koji se nalazio u trezoru jedne banke u New Yorku, objavljen je.

- Nisam pričala s tobom već neko vrijeme. Škola je davno završila, školski praznici su skoro gotovi. Bila sam u posjeti teti u unutrašnjosti, otišla vidjeti mamu u Varšavi i sad sam se vratila. Ali ti ne znaš ništa od toga. Ti si tu ležao, ostavljen sam sa mojim mislima, ti čak ne znaš da imamo tajnu mobilizaciju, ne znaš da su Rusi potpisali mir s Nijemcima. Ne znaš da ljudi gomilaju i skladište hranu, da su svi pod uzbunom, čekaju na... rat - zapisala je Renia 15. augusta 1939. godine.

Zastrašujuća slutnja

Puno kasnije, 7. jula 1942 godine, napisala je ono što je prije tri godine bila zastrašujuća slutnja, a tada već krvava realnost.

- Gdje god da pogledam, krvoproliće. Strašni pogromi. Ubistva. Svemogući Bože, koliko sam te puta ponizno molila, pomozi nam, spasi nas! Gospodine Bože, daj nam da živimo, preklinjem te, želim živjeti! Doživjela sam toliko malo od života. Ne želim umrijeti. Bojim se smrti. To je sve tako glupo, tako sitno, nevažno, malo. Danas se brinem o tome jesam li ružna, sutra možda više neću misliti uopće - zapisala je Renia Spiegel u svom dnevniku.

Dnevnik djevojčice iz Przemyśla na jugoistoku Poljske desetljećima je ostao neobjavljen jer se njena majka i sestra, koje su preživjele holokaust, nisu bile u stanju suočiti s tolikom boli.

Sada je knjigu objavio Penguin pod naslovom "Renijin dnevnik: Život mlade djevojke u sjeni holokausta."

Renia Spiegel rođena je 1924. godine. Przemyśl, danas grad s oko 60.000 stanovnika, bio je pod sovjetskom okupacijom do napada nacističke Njemačke na Sovjetski Savez u ljeto 1941. U julu 1942. je ubijena. Imala je 18 godina.

Objavljeni dnevnik pisala je od četrnaeste godine. Dnevnik počinje u januaru 1939. kad je Renia imala 15 godina.

Te je godine počeo Drugi svjetski rat. Ona opisuje bombe koje padaju na rodni grad, nestanak drugih jevrejskih porodica iz mjesta i formiranje geta u koji su vlasti tjerale preostale Jevreje.

- Čula sam zveckanje ključeva, otvaranje vrata. Ušli su. Još sam čekala. Onda su izašli, odvodeći ljude sa sobom, djecu, stare ljude... Cijela noć bila je strašna. Nisam mogla dočekati zoru - zapisala je 6. jula 1940, opisujući kako su Rusi natjerali Jevreje iz mjesta na okupljanje i prozivku.

Većinu članaka počinjala je riječima "Bog i Bulus će me spasiti" - Bulus je bilo ime kojim je kao djevojčica zvala svoju majku Rozu.

Tokom rata majka i osmogodišnja mlađa sestra živjele su u Varšavi.

Renia je dnevnik ispunila pjesmama. Puno je pisala o svojoj prvoj ljubavi, dečku koji se zvao Zygmunt Schwarzer.

Prvi put su se poljubili nekoliko sati prije nego što su nacisti stigli do Przemyśla.

Zygmunt je bio tu i da zabilježi šta se dogodilo s Renijom Spiegel.

Tri pucnja

U julu 1942. nacisti su otkrili da se skriva na jednom tavanu nakon bijega iz geta. Dnevnik je ostao kod Zygmunta, koji je zapisao posljednje redove u njemu:

"Tri pucnja! Tri izgubljena života! Sve što mogu čuti su pucnjevi, pucnjevi."

Zygmunt Schwarzer deportiran je u Auschwitz.

Renijin dnevnik je prije toga sklonio kod poznanika. Kad se kao preživjeli logoraš iz Auschwitza dokopao Sjedinjenih Američkih Država, organizirao je da mu dnevnik pošalju.

Rukopis svoje prve ljubavi predao je 1950. Renijinoj sestri Elizabethi i njenoj majci Rozi, koje su živjele u New Yorku.

Elizabeth nije bila u stanju natjerati se da pročita dnevnik, pa ga je ostavila u sef jedne banke.

Njena kćerka Alexandra Bellak pravila je pritisak na nju da ga prevedu na engleski i objave kako bi ga cijeli svijet mogao čitati.
Pa i ona, jer je majka nije naučila poljski.

Elizabeth danas ima 87 godina i još nije pročitala cijeli dnevnik.

I gotovo 70 godina poslije to je za nju suviše bolno.

Pročitala je samo jedan izvadak, kazala je Alexandra Bellak za CNN.

Plakala sam, kaže, cijelo vrijeme.