Malo je gradova, poput Sarajeva, koji bi se mogao pohvaliti jednim Kinđetom, Pimpekom, Kemicom, Hasetom, Bodom... Ali, isto tako malo je gradova, kao što je Sarajevo, koji, rekli bi mnogi, ne čini dovoljno kako te legende ne bi pale u zaborav.

- Ne znam šta je to sa nama Sarajlijama, niti znam kako bi to opisao... Puno je negativnih stvari, ali ono što me najviše boli jeste što smo zaboravili naše legende. Ko se danas sjeća Haseta, osim što stadion na Koševu nosi njegovo ime?! Ko se sjeća Bode najvećeg gitariste, čovjeka koji je na gitari odsvirao ono što mnogi nikada neće moći?! Ova ravnodušnost prema onima čija se djela i uspjesi cijene u svijetu, kao bakterija uvukla se u naše društvo. Na Kinđetovoj sahrani iskupio se cijeli Real Madrid, njegovi prijatelji iz BiH, regije svijeta. Tako je to kad veliki odlaze. Ali, ima jedno prokletstvo u gradu Sarajevu. Vi ovdje ne možete sami sebi, na osnovu onoga što ste postigli vlastitim radom i zalaganjem, odrediti veličinu, koliko će vas neko poštovati. To određuje čaršija, a ona je suviše prestroga, neobjektivna, a ponekad i negativna - kaže na početku razgovora za Faktor Fadil Ćerimagić, nekadašnji reli vozač i višestruki šampion u automobilizmu u bivšoj nam državi, čovjek koji je svoju mladost proveo družeći se sa Kinđetom, Pimpekom, Kemom...

Bio je, prije svega – insan, a onda svjetski igrač

Na pitanje kako je to bilo družiti se sa Mirzom Delibašićem, najvećim sportistom BiH svih vremena, košarkaškim virtuozom, čovjekom koji je iza sebe ostavio samo zvjezdane momente, trofeje, titule, Fadilu naviru suze u oči.

- Da li se danas iko u našoj zemlji može porediti sa Mirzom Delibašićem? Ne, takav ne postoji, jer se takav rađa samo jednom u hiljadu godina. Prije svega, bio je čovjek, kako se kod nas kaže - insan, a onda svjetski igrač. Ponosan sam što sam ga lično poznavao, i što sam učestvovao u kreiranju nekih njegovih životnih poteza.

Iako je bio gromada od čovjeka, gromada po onome što je je postigao u svojoj karijeri, Mirza se, prisjeća se Ćerimagić, nije zanosio svojim uspjesima. Bio je, kaže, obični Sarajlija, čovjek kojem su na ulici mogli prići svi.

- Sve radosti i tuge, satisfakcije, adrenalin kojeg smo trošili gledajući Mirzu kako igra, Bosnu kako pobjeđuje i postaje evropski prvak, sve to dešavalo se u Skenderiji. On je zaslužan što su mnogi čuli za Sarajevo, BiH. Bilo je nekako logično da Skenderija ponese njegovo ime, ali bilo je i onih koji su se takvom prijedlogu protivili, pa čak i vrijeđali mene kao predlagača te ideje. Oni koji su se bunili govorili su: "Stavite mu tablu sa imenom ispred FIS-a, tamo je sjedio i pio. Ne može se Skenderija zvati po njemu". Prijetio sam da ću je zapaliti ako se to ne desi. Bio sam uporan i na kraju uspio - priča Ćerimagić.

Fadil Ćerimagić

Sa nostalgijom prisjeća se Fadil i druženja sa Davorinom Popovićem, liderom legendarnih "Indexa", a posebno jednog doživljaja 1979. godine, nakon što je KK "Bosna" postala prvak Evrope.

- Bilo je to svjetsko klupsko prvenstvo, pred utakmicu "Bosne" i jednog kluba iz Argentine. Sjedimo u jednom predsoblju, tamo gdje je bio bife u Skenderiji Davorin, ja i sudija Jakša, kojem je to bila oproštajna utakmica, jer je prevalio 48-u, i više nije mogao suditi. Htjeli smo to proslaviti, pa sam donio flašu viskija. Nakon nekog vremena pridužuje nam se gradonačelnik Sarajeva Ante Sučić. Davorin, pošto se uvijek volio zezati pita Antu: "Bogati Antara (tako ga je zvao), ima li kakve love", a Ante će njemu: "Ma nije lova, ali evo da ti uhvatim muštuluk". Na to će Davorin: "Kakvu si mi to pakost smislio", a Ante će: "Ma nije bolan nikakva pakost, bila danas gradska skupština, pa smo te izglasali za ministra kulture". Gleda ga Davorin ne vjerujući šta mu on govori, a Ante će njemu opet: "Šta je, zar ti nije čast biti ministar", a Davorin mu odgovara: "Slušaj Antara da ti Pjevač nešto objasni. Kad odem u Beograd tamo me svi dočekaju kao legendu. Tako je i kad odem u Zagreb. U Sarajevu hodam Titovom, a sa druge strane ulice ide čovjek i dobacuje mi: "Vozdra šupak, šta ima? Kako ću ja brate biti ministar? Nego, de ti to poništi živ bio" - prisjeća se Ćerimagić razgovora između Davorina i Ante.

Pisao je pjesme Tomi Zdravkoviću, pa mu govorio da nikome ne kazuje

Nezaboravne godine proveo je Ćerimagić i sa pjevačem i kantautorom Kemalom Montenom. Svakom pjevaču je, kaže, znao potrefiti pjesmu.

- Pisao je za Gabi Novak, ali i za Tomu Zdravkovića, samo bi mu rekao da to nikome javno ne govori. Ne zato što bi ga bilo stid da neko sazna da on pjevač zabavne muzike piše za narodnjake, nego zato što je Tomi htio pomoći da on uspije kao pjevač - objašnjava Ćerimagić.

U sjećanju će mu kaže, posebno ostati koncert u Zagrebu, koji je održan 1995, pod nazivom "Da ti roknu samo dvije", na kojem su nastupili Kemo i "Indexi".

- Davorina i Kemu pozvao je Arsen Dedić. Ja sam bio službeno u Ljubljani, jer sam radio u Ministarstvu vanjske trgovine, a Uglješa Uzelac tada je bio ambasador BiH u Sloveniji. Sjećam se, moj brat je doveo i Kinđeta iz Italije i to bez dokumenata. Možete misliti kolika je on legenda. Prešao je italijansku i slovenačku granicu sa pola stranice vozačke dozvole i ćoškom fotografije. Moj ga je brat sačekao u Trstu i dovukao na italijansku granicu. Gleda italijanski pripadnik granične policije Mirzine dokumente i ponavlja "si,si", a onda mu se obraća: "Mister, mogu li se ja slikati sa vama" – priča Ćerimagić.

Kemo pjevao „Da ti roknu samo dvije“, a cijeli Vatroslav Lisinski plakao

Kaže da su poslije otišli kod Uzelca da mu se napravi pasoš kako bi nastavili put za Zagreb.

- I Davor i Kemo bili su sa nama. Kaže Uzelac: "Hajmo svi u Vatroslav Lisinski. Sjest ćemo u prvi red, ionako niko neće doći da njih dvojicu sluša". Vjerovatno je mislio tako i zbog činjenice što su u to vrijeme bili zategnuti politički odnosi između Sarajeva i Zagreba. Doputovali smo u Zagreb, ali od naroda nismo uspjeli prići dvorani. A Davorin će onako ponosno: "Je li diplomata, šta ono ti izjavi? E sad nećeš ući, jer nemaš kartu, ali stavit ćemo ti sto na stejdž". Tamo smo na kraju svi sjeli, jer je dvorana bila dupke puna. Koncerti su organizirani četiri uzastopna dana, jer je interes publike bio ogroman. Pjeva Kemo "Da ti roknu samo dvije", a cijeli Vatroslav Lisinski plače - prisjeća se kroz suze Ćerimagić.

Mogao bi, kaže, danima pričati o Kinđetu, Davorinu, Kemi, jer je toliko doživljaja i uspomena.

- Sjećamo se kako je cijela Hrvatska prošle godine ispratila Olivera Dragojevića. Bilo je zaista veličanstveno. Ovih dana, na prvu godišnjicu njegove smrti, Hrvatska se sjetila svog velikog pjevača i odala mu priznanje onako kako to samo najveći zaslužuju. Godišnjice sarajevskih legendi svode se samo na okupljanja porodice i nas nekoliko prijatelja koji smo živjeli sa njima. Volio bih kada bi se to promijenilo, kada bismo počeli više cijeniti i na pravi način sjećati se sarajevskih legendi, zbog svega onoga što su nam ostavili, našoj djeci i generacijama koje će tek doći - kazao nam je na kraju razgovora Ćerimagić.