Svoje protivljenje jevrejskoj državi Einstein je izrazio prije Drugoga svjetskog rata kad je govorio pred tri hiljade okupljenih u hotelu Manhattan, jer kako je tada naglasio, "njegovo shvatanje suštinske prirode judaizma protivno je ideji jevrejske države s granicama, vojskom i sistemom sekularne vlasti."

- Bojim se da će to naštetiti judaizmu – posebno, da će ojačati nacionalizam u našim redovima. Nismo više Jevreji Makabejci – kazao je tada Einstein.

Isti je stav zadržao i nakon rata, odnosno nakon Holokausta. Opirao se jevrejskoj državi sa granicama i vojskom. Kad je svjedočio u Washingtonu, 1946. godine, pred međunarodnom komisijom koja je razmatrala situaciju u Palestini, optužio je Britance za huškanje Jevreja protiv Arapa, založio se za veću imigraciju Jevreja, no odbacio je ideju da Jevreji trebaju biti nacionalistički nastrojeni.

Cioniste je u pismu iz 1948. godine nazvao zlikovcima. 

- Nisam sklon ideji osnivanja države - rekao je, a njegova reakcija odjeknula je šokiranom publikom vatrenih cionista.

I u pismu koje je napisao 1942. godine istakao je da je "uvijek bio pristalica politike iskrenog razumijevanja prema Arapima, koja nastoji riješiti problem, po mogućnosti bez engleskog rukovodstva".

No rabin Stephen Wise bio je zapanjen činjenicom da Einstein uvodi razdor među iskrene cioniste, te ga je pridobio da potpiše izjavu pojašnjenja kojom, zapravo, ništa nije pojašnjeno.

- Čini mi se da je zdrav razum da ne možemo tražiti da nam se da politička vlast nad Palestinom gdje dvije trećine stanovništva nisu Jevreji. Ono što možemo i trebamo tražiti je osiguran dvonacionalni status u Palestini sa slobodnom imigracijom. Ako tražimo više, mi štetimo sopstvenoj stvari i teško mi je da shvatim da naši cionisti zauzimaju tako nepopustljivu poziciju koja može samo narušiti našu stvar – napisao je Einstein u pismu iz 1946. godine.

No kada je 1948. proglašena država Izrael, Einstein je rekao da se njegov stav promijenio.

-  Ideju države nikad nisam smatrao dobrom, iz ekonomskih, političkih i vojnih razloga. Ali sad nema povratka i treba je podržati – kazao je Einstein.

Stvaranje Izraela natjeralo ga je, još jednom, da odstupi od čistog pacifizma kakav je nekad zastupao.

Chaim Weizmann, neumorni cionist koji je 1921. Einsteina doveo u Ameriku, postao je prvi predsjednik Izraela. Bilo je to prestižno, ali uglavnom počasno mjesto, u sistemu u kojem su najvažniji premijer i vlada. Kad je Weizmann umro, u novembru 1952. godine, jeruzalemske novine počele su pisati da će ga Einstein naslijediti.

Premijer David Ben-Gurion podlegao je pritisku i izjavio da će Einsteinu biti ponuđeno mjesto predsjednika. Einstein je za to čuo iz maloga novinskog članka u New York Timesu, sedam dana nakon Weizmannove smrti. U početku se tome smijao, a onda je izjavio da je to "vrlo neumjesno".

Nekoliko sati kasnije stigao je telegram Abbe Ebana, izraelskog ambasadora u Washingtonu. U njemu je bilo pitanje "da li bi ambasada mogla poslati nekoga u službenu posjetu".

- Zašto taj čovjek mora prevaljivati toliki put samo da mu kažem ne? - jadikovao je Einstein.

U to je vrijeme tek bila uvedena mogućnost međugradskih poziva, pa su pozvali ambasadora.  

- Nisam ja osoba za to, ne bih to mogao - rekao je Einstein, na šta mu je Eban odvratio da "ne može reći vladi da ga je nazvao i odbio", i dodao da se mora "držati postupka i službeno mu uručiti ponudu."

Na kraju je Eban poslao svog zamjenika koji je Einsteinu uručio formalno pismo s pitanjem bi li bio voljan preuzeti predsjedništvo.

-  Prihvaćanje bi značilo preseljenje u Izrael i dobivanje državljanstva - naglašeno je u Ebanovom pismu.

Odmah zatim Eban je uvjeravao Einsteina: "Vlada i narod koji je svjestan važnosti vašeg rada dali bi vam punu slobodu bavljenja naučnim radom". Drugim riječima, bio bi to posao koji traži samo njegovu prisutnost, ništa više od toga.

Iako je ponuda bila pomalo čudna, bila je i snažan pokazatelj da Einsteina smatraju junakom jevrejskog svijeta. No Einstein je već bio pripremio svoj negativni odgovor koji je uručio Ebanovu zamjeniku čim se pojavio.

U pripremljenom odgovoru Einstein je napisao da je "duboko ganut ponudom" te da osjeća "i tugu i krivicu" što je ne može prihvatiti.

- Cijeli sam se život bavio objektivnim stvarima pa zato nemam ni dara ni iskustva za upravljanje ljudima ili za obavljanje službene dužnosti. To me pogađa tim više što je moj odnos sa jevrejskim narodom postao snažan nakon što sam postao svjestan njegova neizvjesnog položaja u svijetu – napisao je Einstein.

Njegova  briljantnost proizlazila je iz njegova buntovništva i nekonformizma koje se aktiviralo na svaki pokušaj gušenja njegove slobode mišljenja. Postoji li uopće gora osobina za nekoga ko bi trebao biti politički posrednik? Kao što je objasnio u pristojnom pismu jeruzalemskim novinama koje su zagovarale njegovu kampanju, "nije htio doći u priliku da se mora slagati s vladinim odlukama koje bi mogle biti u konfliktu s njegovom savješću".

- Istina je da mnogi buntovnici na kraju pokleknu. No ja se ne mogu na to natjerati -  priznao je Einstein.

Inače, zapamćen je ostao i kao onaj koji je 1930-ih radio na tome da spasi što više Jevreja od Hitlerovog progona.