Izložba simbolično nazvana "Life Line" (Linija života) posjetioce vodi linijom života autorice, kroz njeno umjetničko djelovanje, i uvodi ih u svijet slučajnih prolaznika, mahom iz Sarajeva, koje je ona srela i zabilježila okom kamere, i tako ih učinila vječnim na fotografijama i u svom sjećanju. Tu su scene iz tramvaja, sa ulica, iz zgrada... da posdsjećaju na trenutke koje čine život, koje često uopće ne primjećujemo.

Ali ne i Nora. Ona svijet posmatra ispod površine, i svaka fotografija nosi određenu emociju ili miks emocija, što posmatrača tjera na razmišljanje o vlastitim iskustvima, budi zaspale emocije, ili stvara neke nove, do tada nepoznate. Sve fotografije, a nalaze se na podu i zidu, u zamišljenoj  životnoj liniji, tu su kao svjedoci da opominju, usrećuju, podsjećaju, ali i drže posjetioce na njihovim linijama života.

Na velikom bijelom platnu paralelno se događa projekcija projekata stambenih objekata, što nije čudno, obzirom da je Nora i uspješna arhitektica, ali upravo taj momenat izložbu čini živom. Jer, na platnu se stvaraju sjene posjetilaca izložbe, koje kao da hodaju između Norinih arhitektonskih projekata, a zapravo taj efekat govori o trajanju linije života, o protoku života koji nikada ne staje. 

-  To je moja memorija, koliko je zapisana i koliko nas prati. Mi ne možemo otići od nje. To neko vrijeme koje dolazi u jednom momentu – sretnu se prošlost i budućnost, i onda dođe do nekog olakšanja – kazala je Lefa.

{$galerijaFotografija}

Njena izložba "Life Line", onima koji joj se prepuste, ponudit će odgovore na brojna pitanja, ali, otvoriti i nove vidike.

- Nora je arhitektica, vizuelni umjetnik koja pokušava da se realizira raznim formama, koja svira Chopina bolje nego što je sam klavir zaslužio. Jednostavno ima takvu energiju, ima baštinu cijelog ovog jugoslovenskog područja da joj je potrebno da sve dotakne, da sve osjeti, od onih izložbi sa tačkama i tragovima tih enklava na zidovima i fasadama od gelera, do ovoga što je ona zaštitila, ovu liniju. Šta je Nora kao arhitektica? Pa ona ima sposobnost da oblikuje trenutak, bilo da je riječ o tramvaju koji vozi lutke umjesto ljude, bilo da je riječ o procesu nekom preko kojeg ona prepoznaje grad, preko prozora tramvajskih...Sve je pitanje života i smrti, ljudski napor ili otpor i u zlu i u dobru. Vrlo je problematično govoriti o tri stvari – prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, jer svi imaju interpretacije vlastitog događaja – kazao je Ibrahim Spahić, direktor Festivala Sarajevska zima, a u okviru koje je i otvorena Norina izložba.  

Dodaje da Nora "registruje trenutke, oblikuje ih, i transformiše ih zahvaljujući svojoj, prije svega kulturi kao arhitektica, ali i jer je osoba koja povezuje različite svjetove, koja predaje na različitim univerzitetima, i koja nema nikakvih ograda u odnosu na svijet".

-  Ona je napravila knjige i na našem, i na grčkom i na engleskom "Opet Sarajevo". U toj knjizi postoji buka i postoji rat. Ona je u toj buci govorila o onome kroz šta je prolazila, ona je imala svoju vlastitu liniju života kroz te tri knjige – grčku stvarnost, stvarnost za izvoz na engleskom i stvarnost za Sarajevo na našem jeziku. Zašto te tri stvarnosti spajaju kao tri dlana? Pa zato što kod Nore postoji jedan fenomen. Ona ne reaguje tako što ona nešto studiozno radi. Sa studentima da, ali sa sobom ne radi, ona se samo otvori kao latica, otvori se neka priča, otvori se kroz jedan kontakt koji je tako dramatičan. Pomno pogledajte ova lica izložena na toj trasi života, gdje je i tramvaj trasa života. I ja kada to govorim vidim kod nje da ona izbacuje na površinu ono što je zatamnjeno, i ovo je sve mrak čisti. Činjenica da vas struktuira, da vas pomjera, da vas tjera da ne pređete granicu, a svako ima vlastitu granicu, i to se ne da promijeniti. Kada vi hodate ovim neobilježenim prostorom, fotografijama, uspomenama, tačkama života, shvatite da ovdje je zapravo zabranjen život, ovdje je onemogućen život, jedina vaša linija je bila da je pređete, kada je promijenite ta linija vas ubija – istakao je Spahić.