Elvira Duraković-Bahador, čije svjedočanstvo je snimljeno prije nekoliko sedmica u Sarajevu, kaže da joj je dugo trebalo da skupi snagu da ispriča svoju tešku ratnu priču, ali i da ju je progonila potreba da je ispriča.

- Momenat je sazrio i odlučila sam da je konačno ispričam. Smatram da smo svi dužni ispričati ono što smo preživjeli radi osjećaja ljudskosti, saosjećanja, empatije, očuvanja i podizanja budućih zdravih generacija. Mi smo svjedoci da zlo je uvijek zlo, a dobro uvijek dobro ma u kojem i kakvom vremenu se događalo - kaže ona.

Nakon što je sa istraživačima Memorijalnog centra i novinarima BIRN-a BiH podijelila preživljeno, osjetila je veliko olakšanje i, kako kaže, smiraj u duši.

- Kao da sam vratila neki veliki dug koji sam bila dužna - rekla je ona.

Projekt "Životi iza polja smrti" započet je u oktobru 2020. godine, kada je snimljeno 100 svjedočanstava preživjelih svjedoka genocida koji su danas dio stalne postavke uz predmete koje su preživjeli donirali na trajno čuvanje u spomen-sobi otvorenoj u Memorijalnom centru u februaru prošle godine.

BIRN BiH i Memorijalni centar kroz projekt MATRA (Fond za regionalna partnerstva Vlade Nizozemske), daju prostor porodicama žrtava, dijeleći priče o ljudima koji su ubijeni u genocidu u Srebrenici s ciljem da doprinesu "društvenoj promjeni", boreći se protiv negiranja genocida, kao i protiv diskriminacije povratnika – koji su u genocidu izgubili svoje najmilije.

Poslije niza pozitivnih reakcija, projekt se nastavio snimanjem novih 100 usmenih historija.

U julu će, prije obilježavanja godišnjice genocida, u Memorijalnom centru biti održana i ljetna škola na kojoj će se govoriti o važnosti usmene historije za borbu protiv revizionizma i negiranja genocida, te nastojati podići svijest mladim ljudima o opasnosti ovakvih narativa i njihovim posljedicama.

Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica, ukazao je na to da su sad već godine saradnje između Memorijalnog centra i BIRN-a BiH rezultirale izložbom "Životi iza polja smrti", koju su već posjetile brojne domaće i strane delegacije.

- Učili smo jedni od drugih, razvijali se. Vrijeme će samo pokazati šta možemo još zajedno napraviti - rekao je on.

Prema riječima Suljagića, 100 videosvjedočenja koja su od oktobra snimljena postala su neprocjenjiv dio historije iz koje će učiti naredne generacije.

- Projekt usmene historije je, bez sumnje, trenutno najvažniji, i zato i ova saradnja i zjednički rad imaju itekakvu vrijednost jer je ovo najbolji način kojim se možemo zajedno boriti protiv negiranja, lažnih narativa i revizionizma - zaključio je on.

Izvršni direktor BIRN-a BiH Denis Džidić kaže kako je za BIRN BiH saradnja s Memorijalnim centrom te snimanje usmene historije mnogo više od projekta.

- To je strateško opredjeljenje da našu skoro dvadesetogodišnju ekspertizu i fokus na preživjele sistemskih zločina stavimo u službu davanja glasa onima kojih više nema i da ispričamo priču o jednom životu i zajednici koje danas skoro nema, kao posljedica genocida - pojašnjava on.

Priče koje snimamo koristit ćemo u svrhu borbe protiv revizionizma na svaki način – kroz naše izvještavanje, obučavanje novinara i novih generacija da uče o usmenoj historiji, kao i kroz dokumentarne filmove, za koje se nadamo da će biti posebno zanimljivi mladima, dodaje Džidić.

Posljednja, 100. sagovornica, Mina Mitić odlučila je, kaže, podijeliti svoju priču zbog žrtava u Srebrenici, Vlasenici, Zvorniku, naročito u vrijeme negiranja genocida. Smatra da će i njena priča pomoći u borbi protiv negiranja zločina.

- Ja se borim i borit ću se dok sam živa. Idem svugdje i svugdje pričam. I govorim svome djetetu i neka ono govori i sutra svom djetetu. I svoj djeci govorim – neka svako zna šta je i bilo i kako je bilo - kaže ona i ističe koliko je važno da buduće generacije znaju šta se dešavalo tokom rata u Srebrenici.

Na kraju ovog projekta planirano je i kreiranje dokumentarnog filma proisteklog iz 100 prijašnjih, ali i 100 novih svjedočanstava, piše Detektor.ba.

Važnost ovog projekta se ogleda upravo u očuvanju svjedočanstava, s obzirom na protok vremena, usljed kojeg mnogi nisu dočekali da ispričaju svoje priče. Dva sagovornika iz projekta – Đulsa Velić i Senahid Mehmedović – preminuli su dok je trajalo snimanje ostalih svjedočanstava. Nakon završetka snimanja svih svjedočanstava, preminuli su sagovornici Hajra Ćatić, Junuz Smajlović i Ramiz Nukić.