- Pad Srebrenice sam dočekao kod kuće i tada smo se rastali sa ženskim članovima porodice i djecom. Otac je sa mnom krenuo u proboj, a majka, sestra, supruga i moje dvoje djece ka Potočarima. Mi smo jedna od rijetkih porodica koja je cijela preživjela - priča Osman Salkić.
On kaže da je preživljavanje bila Božija volja te da mu je jedini motiv bio da se ne preda.
- Bilo je momenata kada nisam bio pri čistoj svijesti, ali se javi neki okidač koji vas vrati u ravnotežu. Bio sam u prvoj grupi ljudi i najteže su padali iscrpljenost, glad i neizvijesnost. Nema toga koji će reći da se nije plašio. Na slobodnu teritoriju u Nezuk sam izašao šesti dan, a za tih šest dana možda sam zaspao sat ili pet-deset minuta, ali kada sam se trgnuo, na um mi je pala kćerka. Šta će biti s njom ako mene ubiju. To mi je bio motiv da nastavim - kaže Salkić.
Navodi da izlazak na slobodnu teritoriju nije donio radost ni sreću.
- Na snimcima se vidi kolika je kod nas bila iscrpljenost i patnja. U podsvijesti smo znali koliko ljudi nije uspjelo preći - ističe on.
Jedini nijet na Maršu mira mu je, kako kaže, da oda počast ubijenim ljudima.
- Prvih godina na Maršu mira mi je bilo veoma teško, a sada to više gledam kao odlazak na dženazu - zaključuje Osman Salkić.
Alexander Pfau na Marš mira došao je iz Njemačke i na to se odlučio u čast svog prijatelja koji je porijeklom iz Bosne i Hercegovine.
- Trebali smo ovim putem hodati zajedno, ali je nastao problem i moj prijatelj nije mogao doći, a ja sam odlučio da ipak krenem. Znam šta se ovdje desilo, znam zašto ovo radimo i želim na taj način odati počast mom prijatelju koji je bio tu tokom rata - kaže Pfau koga na pješačkom pohodu prati i njegov pas.
Alexander Pfau