Ovaj rođeni Banjalučanin poginuo je 28. novembra 1992. godine kao komandant Druge bihaćke / 502. slavne brdske brigade u rejonu Grabež.

Ime je dobio po majci Adili koja je preminula osam dana nakon njegovog rođenja.

O njegovom herojstvu pričalo se i priča se i danas, a njegovi saborci čuvaju od zaborava ovog hrabrog čovjeka.

Sin Adema i Adile rođen je 5. aprila 1964. godine u Banjoj Luci. Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske nakon čega je kao poručnik, a kasnije kapetan JNA službovao u Tolminu do povlačenja JNA iz Slovenije. Kada je Slovenija proglasila nezavisnost 25. juna 1991, s jedinicama JNA prelazi u Hrvatsku. Početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu priključuje se Teritorijalnoj odbrani RBiH u Bihaću gdje ga raspoređuju na mjesto komandanta Odreda TO "Vrsta".

Bešić je poginuo 28. novembra 1992. godine kao komandant bataljona 2. bihaćke / 502. slavne brdske brigade u rejonu Grabeža.

Za hrabrost i izuzetne zasluge u organizaciji otpora posthumno je odlikovan ratnim priznanjem Zlatni ljiljan i Ordenom heroja oslobodilačkog rata u činu majora Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Njegova pomajka imala je običaj kazati kako je Adila volio svako, i staro i mlado, jer je imao lijepo ponašanje i lijepu riječ za svakoga.

Adil je, kažu njegovi saborci, pokazao da je sposoban da se nosi sa izuzetno teškim izazovima, pokazao je organizacijske sposobnosti, da razmišlja hladnom glavom, ali prije svega da ima "merhamet u sebi".

Nikada mu ništa, kažu, nije bilo teško, kada god je mogao, radio je stvari i izvršavao zadatke umjesto drugih. Mislili su, kažu, da je uvijek bio budan.

Njegov saborac Dedo Bašanović kazao je jedne prilike kako je imao osjećaj da je Adil odlučio da da život za BiH. Bio je, kazao je, običan čovjek koji nije želio slavu.

- Bio je željan Bosne što je, na našu radost, prenio i na nas koji smo se borili uz njega – kazao je Bašanović.

Kažu da je noć prije pogibije kazao kako ide da ukloni mine koje je ranije postavio.

Prema kazivanjima njegovih saboraca nakon što je skinuo mine, ne znajući, prišao je na svega nekoliko metara neprijatelju, zapucali su i on se više nije javio.

- Bio je hrabar i požrtvovan. Tako je i poginuo. Nije bilo njegovo ni da minira ni da razminirava. On je postao heroj nakon šest mjeseci borbe i to vas čini ponosnim što ste ga poznavali – kazao je Ismet Kurić, komandant 2. bataljona 502. viteške brigade i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan.

Njegov otac Adem Bešić kazao je kako je zahvalan i Bogu i narodu.

- Osjećam da ga ljudi i danas poštuju. Ja sam zadovoljan. Kakvih je sve sudbina bilo, drago mi je da njega niko nije patio, drago mi je da je poginuo u borbi – zaključio je njegov otac Adem Bešić, prenosi portal heroji.ba.

Adil Bešić uspostavljajući vojnu organizaciju od svojih vojnika je izričito tražio profesionalno obavljanje zadataka, strogo kažnjavanje svih nezakonitih radnji i poštivanje Ženevske konvencije.

- Herojstvo Adila Bešića na Lohovskim brdima i Gradini, kada su naše jedinice prvi put osvojile ratni plijen, pokazalo je agresoru da je ovaj narod spreman da se brani i odbrani – kazao je general Atif Dudaković.

Na njegovoj dženazi bilo je najmanje deset hiljada ljudi, boraca i stanovništva.

- Svi su ga cijenili, od djece do najstarije osobe u Krajini. Njegova hrabrost je razlog svemu tome, zasigurno – kazao je ranije jedan od njegovih saboraca.

Mještani mjesne zajednice Vrsta i okolnih mjesta sagradili su mu turbe još za vrijeme rata.

Ukopan je 2. decembra pored svojih saboraca i šehida u mjesnom mezarju u Turiji.

Adil Bešić je svojim umijećem, hrabrošću i plemenitim ljudskim osobinama za svega šest mjeseci rata postao dijelom krajiških legendi.

Bataljon kojim je komandovao, dobio je naziv "Adil Bešić", kao i bivša kasarna "27. juli" u Bihaću.