Prije 24 godine na treskavičkom visu Čelina iznad prijevoja Rogoj, samo nekoliko dana prije uspostave mira u Bosni i Hercegovini, život u odbrani domovine izgubio je legendarni Zaim Imamović, komandant 14. divizije i simbol herojske odbrane Goražda.

Mezar Zaima Imamovića su danas obišli članovi porodice, prijatelji i saborci, te mu odali počast učeći Fatihu, polaganjem cvijeća i na drugi prigodan način. Cvijeće su položili predstavnici federalnih, kantonalnih vlasti, gradonačelnik Goražda Muhamed Ramović, načelnici sarajevskih općina, te predstavnici boračkih udruženja, a održan je i prigodan vjerski program.  

Imamovića je početak raspada Jugoslavije zatekao u kasarni u gradiću Vipava u Sloveniji. Povlačenjem JNA iz Slovenije dolazi u Bihać, te se mijenja sa svojim kolegom Adilom Bešićem, također poginulim herojem Petog korpusa i nakratko dolazi u Travnik, potom u Zenicu.

Do početka agresije na BiH pripremao je narod Podrinja za odbranu. Dio municije i oružja dopremio je u rodnu Ilovaču, nedaleko od Goražda. Sa prvim pucnjima u Foči, krenuo je prema Hrasnici, a onda, sa grupom dobrovoljaca i pukovnikom Zaimom Bešovićem, preko Igmana i Grepka, odlazi u rodni kraj.

Kako piše portal historija.ba, Zaim nije ni slutio da će Igman, Bjelašnica, Treskavica i Rogoj postati njegova sudbina, na kojima će skončati svoj životni i ratni put.

{$galerijaFotografija}

Već 1992. godine, na tom dijelu ratišta, formirana je proslavljena Prva drinska brigada, sa pet bataljona, na čijem čelu je bio rahmetli Zaim Imamović. Bio je vojskovođa posebnog kova, a i samo njegovo ime znači vođa, starješina. Saborci kažu kako je imao nevjerovatan smisao za motivaciju svojih boraca. Bio je, kažu, neustrašiv, nasmijan, i uvijek korak ispred svojih saboraca.

Svoju rodnu grudu Goražde i Podrinje branio je srcem i tijelom, a volio ih je, kažu, kao i svoje sinove, Denisa i Ernesta. 

Početkom 1995. godine, zajedno sa komandantom Buljubašićem, Imamović izlazi iz opkoljenog Goražda na slobodnu teritoriju BiH, kako bi pomogao da se obruč probije izvana. Tada je preuzeo komandu u 14. diviziji Prvog korpusa u Tarčinu i svakim danom bio je bliži svom cilju, svom Goraždu.

Oslobodio je, zajedno sa vojskom, Treskavicu i njene visove, na kojima se povlači prema Foči i Kalinoviku. Pred njegovim gazijama, četnici gube Pašinu planinu, Vratlo, Krajačiće, Klanac, Hum, Lupoč. U trenucima kada je lomio i posljednju odbranu agresora, na rubu Treskavice prema Rogoju, usmrtio ga je geler zalutale četničke granate.

Nekoliko dana prije pogibije Imamović je bio ranjen šesti put. Ali to ga nije spriječilo da opet uzme pušku. Pobjegao je, priča se, tada svojim pratiocima i ljekaru, te otišao na liniju, među svoje borce.

Imamović nije dočekao da uživa u slobodi, u onome za što se borio tako požrtvovano. 

Ostala je uspomena na velikog komandanta brigade bosanske Armije, rahmetli Zaima Imamovića.