Iako se mogućnost proglašenja ličnog bankrota u Bosni i Hercegovini zagovara duže od 10 godina, takva povlastica za prezadužene građane još se i ne nazire.

Sve se stranke u BiH deklarativno zalažu za usvajanje zakona, a u praksi svi bježe od bilo kakve inicijative u pravcu donošenja zakona.

- Za ove četiri godine Vijeće ministara BiH nije ni spomenulo da se uradi zakon o ličnom bankrotu građana jer Vijeće ministara nije uputilo ni jedan zakon u parlamentarnu proceduru koji bi se bavio životnim temama građana. Podržavam usvajanje takvog zakona jer to je evropski standard, a koliko znam, imaju ga i neke zemlje u našem okruženju, ali u BiH nemamo ništa – kazao je za Faktor Dragan Mektić, zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta BiH.

U aprilu 2010. godine tri člana Centra za finansijsko i kreditno savjetovanje iz Tuzle i jedan član Udruženja banaka BiH boravili su na studijskom putovanju u Velikoj Britaniji u okviru razvoja inicijative za uspostavljanje mreže centara za kreditno savjetovanje i pomoć građanima BiH.

Oni su definirali koje kriterije mora ispuniti osoba koja zatraži bankrot. Navode kako je potrebno da ta osoba ima dug veći od pet hiljada maraka, da je izgubila posao, i to ne svojom krivicom, da nema mogućnosti redovno servisirati dug, da ima imovine koja je upisana u vlasničke knjige i sl.

Zbog čega bi bilo dobro imati takav zakon?

- Uvođenje ličnog bankrota, kao krajnje mjere, zahtijeva izmjene mnogih zakona kako na entitetskim tako i na nivou države da bi se stvorile institucije koje bi mogle voditi taj proces. Mora se kreirati pravni okvir i birokratija koja će to pratiti - ističe Samir Lačević, koji je učestvovao u osmišljavanju ovog projekta u Velikoj Britaniji.

Da li bi uvođenje ličnog bankrota u BiH bio način izlaska iz finansijske agonije ili ropstvo u kojem nema trošenja bez prethodnog odobrenja stečajnog upravnika ili staratelja?

- Lični bankrot znači da osobi ili porodici finansijski staratelj ili stečajni upravnik određuje koji iznos prihoda mora odlaziti na plaćanje potraživanja, dok se određeni minimalni iznos koristi za osnovne životne potrebe. Osoba koja ima uvjete, a to se određuje zakonom, da ide u lični bankrot dobija "staratelja" ili finansijskog upravnika, koji uzme njegovu imovinu, a toj osobi se odredi limit uvjeta za život i ne može se više zaduživati dok finansijski ne ozdravi, pravila su koja važe u zemljama Evropske unije, a takva slična procedura uvela bi se i u BiH. 

Bitno je naglasiti da lični bankrot ne podrazumijeva oprost duga. Ono što je karakteristično za tu mjeru je da samo dužnici koji prema kriterijima koje donosi država mogu podnijeti zahtjev nadležnoj državnoj instituciji za proglašenje ličnog bankrota. To se može definisati kao potez države kojim se dužniku omogućava da vrati dug kroz višegodišnje "stezanje kaiša" - pojašnjava Samir Lačević iz Udruženja banaka BiH.

Lični bankrot, u zavisnosti od modaliteta koji država odabere, najčešće podrazumijeva prodaju imovine. U slučaju krajnje nužde, moguće je izgubiti stan ili kuću. Ako se dugovi drugačije ne mogu izmiriti, finansijski staratelj može odlučiti da se klijentova nekretnina proda i zamijeni za manju.