STAV – Sjećanje na prve šehide: Mevludin Kulić bio je heroj

objavljeno: 07.09.2015. u 10:54

U Sarajevu su 6. i 7. septembra 1991. godine obavljene dženaze vojnicima-regrutima Mevludinu Kulići i Jusufu Deliću, koji su, služeći vojni rok u JNA, mučki ubijeni u Hrvatskoj. Njihova ubistva izazvala su mirne proteste i negodovanja utječući na homogeniziranje Bošnjaka i pripremu za odbranu od Agresije

Piše: Nihad HALILBEGOVIĆ

Krajem marta 2014. godine nazvao me je Bešir Memišoski i obratio mi se drhtavim glasom: “Zahvaljujući Vašem istraživanju o stradanju vojnika-regruta u bivšoj JNA i dobroti rođaka moje supruge Nijaza Salkoskog ispunila mi se želja da poslije toliko godine kažem istinu o mom najboljem drugu iz vojske Mevludinu Kuliću. Rođen sam u Strugi, a sada živim u Italiji. Vojsku sam služio u kasarni u Osijeku družeći se s Bosancem Mevludinom Kulićem i drugim vojnicima, ali najviše s Mevludinom.”

Svjedočanstva drugova iz kasarne

“U augustu 1991. godine pogoršala se situacija. U kasarnu su dolazili srpski rezervisti i maltretirali nas, posebno Albance, Bošnjake i Hrvate. Nekoliko su nas puta vakcinirali s nepoznatim vakcinama, a poslije svake bili smo ošamućeni kao da smo drogirani. Neposredni starješina bio nam je kapetan Mihal Najtan. Kada smo se rezervnom starješini Srbinu usprotivili što pucamo na Hrvate, naš je starješina oštro reagirao i povikao: ‘Oni koji hoće da izvrše naređenje i da pucaju, što je obaveza svih vojnika, neka izađu iz stroja naprijed!’ Jedan broj vojnika, većinom Srbi, izašao je ispred stroja s oružjem i bojevom municijom, spremni da pucaju i ubijaju. Dok smo se mi preostali kolebali i razmišljali šta da uradimo, Mevludin Kulić iskoračio je naprijed, bacio oružje i naglas povikao: ‘Ja neću da pucam i ubijam nedužne ljude!’ Ovo hrabro reagiranje utjecalo je na nas da ne izađemo iz stroja i pridružimo se onima koji su naumili ubijati hrvatske vojnike i civile. Ja sam samo šutio, kao i većina ostalih vojnika.

Bili smo zbunjeni, ali i ohrabreni Mevludinovim postupkom. Starješine su odmah poručile Mevludina da će ‘dobiti svoje’. Tu noć naša jedinica davala je stražu, bio sam prisutan kada su odveli Mevludina u zgradu komande, navodno na razgovor. Više ga nisam vidio. Sutradan mi je kurir našeg kapetana, vojnik hrvatske nacionalnosti, rekao da je Mevludin ubijen iz pištolja i da bi bilo dobro da odmah bježim iz kasarne, jer sam se s njim najviše družio. Nisam dugo čekao. Pobjegao sam, ali me je vojna policija uhvatila u Beogradu. U Zemunu su me držali šest mjeseci, nakon čega sam ponovo pobjegao. Sada živim u Italiji. Mevludin Kulić ubijen je iz pištolja u potiljak i prema mom saznanju ubio ga je komandant. Nagledao sam se svega u bivšoj JNA, najviše zločina srpskih vojnika, rezervista i njihovih starješina. Dosta je vojnika iz Bosne i Kosova stradalo. Mevludin Kulić bio je heroj nad herojima koji je ostale vojnike ohrabrio da ne pucamo i ubijamo hrvatske civile i vojnike. Neka mu je rahmet duši, a njegovim najbližim sabur…”, rekao mi je tom prilikom Bešir Memišoski.mevludin-kulic-stav (2)Prema drugim svjedočenjima, Mevludin Kulić ubijen je u kasarni u Osijeku, 3.  septembra  1991. godine, na spavanju. Vojnik A.  M., koji kaže da je bio očevidac, tvrdio je da je pukovnik Boro Ivanović ubio Mevludina Kulića na spavanju.

Boro Ivanović nastavio je sa zločinima. Komandovao je u rušenju Osijeka i Vinkovaca, a poslije je učestvovao u zlodjelima u Zvorniku i Vlasenici, gdje je naređivao ubijanje Bošnjaka. Kao priznanje za zločine koje je počinio na tlu Hrvatske i Bosne, unaprijeđen je u čin generalpotpukovnika i imenovan za komandanta Novosadskog korpusa.

“Majko, mi smo četnička vojska i to me boli”

“Svog rahmetli Mevludina poslala sam 19. marta 1991. godine u tu JNA u koju smo vjerovali, na redovno odsluženje vojnog roka. Otišao je ispraćen uz počasti koje svi pravimo kada vojnik ide u vojsku. Otišao je u Petrovac na Mlavi, u Srbiju, gdje je bio četiri mjeseca. Dobio je prekomandu u Osijek, u kasarnu Milan Stanivuković, gdje su ga ubili na spavanju, zajedno s još tri vojnika, kojima ne znam imena i prezimena. Znam da je jedan bio iz Novog Sada, Mađar”, ispričala je tada za TV Hayat Mevludinova majka Izeta.

“‘Majko, mi smo četnička vojska i to me boli. Evo, ja sam ti se i slikao k’o četnik. Ovdje dolaze četnici i rezervisti i nas guraju u prve redove. Mi se izvlačimo, kažemo im da nam nije naredio kapetan, a onda nam oni psuju majku i prijete da će nas zaklati’, to je meni moj Mevludin govorio kada sam mu bila u posjeti”, kaže majka Izeta.

Mevludinov otac Pašaga deset dana prije ubistva posjetio ga je u kasarni, a majka je sa sinom razgovarala telefonom dva dana prije ubistva.

“Bio je ponedjeljak, 12 sati, kada me je nazvao. Prosto mi je plakao na telefon: ‘Mama, zašto da poginem, zašto glavu da izgubim?’ Kazala sam mu: ‘Šta je, sine, šta je, Mevludine? Polahko, sine, nemoj vikati!’ Odgovorio mi je: ‘Ništa, mama, reci jasno i glasno sve ono što sam ti govorio, moram im glavu dati.’ Počela sam plakati, a on mi je rekao: ‘Mama, čuvaj ostalu djecu. Mama, što sam ti rekao, onako je. Moram im glavu dati i gotovo.’”

Za Mevludinovu smrt saznalo se 4. septembra, a među prvima njegova majka. Ne gubeći nadu, odmah je nazvala kasarnu tražeći da razgovara sa sinom. Odgovorili su joj da ga nema.mevludin-kulic-stav (3)

“Zatražila sam dežurnog oficira koji bi morao znati šta je bilo te večeri. Na centrali su se malo kolebali da li da me spoje s dežurnim oficirom i na kraju su pristali. Oficir me pitao: ‘Gospođo, odakle vi zovete?’ Odgovorila sam: ‘Iz Sarajeva.’ ‘A za koga pitate?’ ‘Pitam za svoje dijete, Mevludina Kulić.’ Kratko mi je odgovorio: ‘Vaš je sin bezbjedan, ne brinite.’ Zatražila sam da razgovaram s kapetanom Popadićem. Rekao mi je: ‘Nazovite za sat i po, svi su oficiri na sastanku, tada ćemo Vam reći’’, prisjetila se Izeta.

Samo što je majka Izeta ušla u kuću, počele su se okupljati komšije. Došli su predstavnici SDA, Patriotske lige, Islamske zajednice i mnogi drugi.

Pred vratima kuće zaustavila su se kola iz kojih je izašao pukovnik JNA Muharem Nadžak. Došao je reći majci da joj je sin poginuo i da su ga hrvatski policajci ubili iz snajpera.

“Došlo je luksuzno auto, nije vojno, u njemu su bila dva oficira, dva vojnika i ljekar. Čim sam ih vidjela, bilo mi je jasno. Skočila sam i rekla: ‘Jeste li došli da mi kažete da ste mi ubili dijete?’ Odgovorio je pukovnik: ‘Kako Vi, gospođo, tako?’ Rekla sam: ‘Znam, jučer mi je dijete plakalo i kazalo da je gladno i žedno, da nema ni ručka ni večere.’ Pošao je ljekar da mi natrpa tablete u usta. Nisam dala. Tu su se sabrali komšije i rođaci. Ne znam ni odakle toliki narod. Pitali su pukovnika: ‘Zašto ubijate našu djecu?’ Rekao nam je da pitamo Tuđmana.’

Nakon kraće rasprave, pukovnik Nadžak iznio je službenu verziju Mevludinove pogibije: “Vaš je sin bio ranjen, gardisti su pucali i pogodili Mevludina u vrat dumdum metkom, prebačen je na VMA u Beograd. I pored ljekarske intervencije nije mu se moglo pomoći. Tu je i umro.”

Mevludinovi roditelji nisu dobili nikakav zvanični dokument koji bi potvrdio ko i gdje je vršio obdukciju!? Jedino što im je dostavljeno bila je osmrtnica iz Beograda. U zaglavlju Izvoda iz matične knjige umrlih, umjesto grba SFRJ ili pečata OS SFRJ stavljen je pečat Republike Srbije sa četiri S, ćirilicom, i mjesto smrti Beograd – Savski Venac, što nije bilo tačno, jer je Mevludin ubijen u Osijeku.

Kada su došli jugoslavenski oficiri da obavijeste Mevludinovu majku o sinovljevoj smrti, bio je prisutan i Fuad ef. Čolić, imam iz Ugorskog.

“Slučajno sam se zatekao u Barici kada je došao pukovnik Muharem Nadžak s još jednim oficirom da obavijeste porodicu o ovom nesretnom slučaju. Mi smo tada čuli da je iz snajperskog oružja, neko od hrvatskih mupovaca, tako su nam rekli, u vrat pogodio Mevludina. Međutim, kada smo danas otišli u Vojnu bolnicu u Sarajevu da uzmemo rahmetliju, vidjeli smo da je informacija koju su dali netačna. A u Komandi grada uvjeravali su nas da je pogođen u čelo”, rekao je tom prilikom efendija Čolić.

Sarajevo je tih dana bilo na nogama

Vijest o ubistvu regruta Mevludina Kulića proširila se brzo Sarajevom. Vojne vlasti izbjegavale su javiti gdje će i kojim prijevoznim sredstvom biti dopremljeni Melvudinovi posmrtni ostaci. Napokon nas obavještavaju da će avionom iz Beograda 6. septembra u 10,00 sati na Sarajevski aerodrom stići kovčeg s tijelom. Organiziramo dostojanstven doček. Kolona automobila u jutarnjim satima kreće prema aerodromu. U koloni su automobili iz Sarajeva i drugih krajeva Bosne i Hercegovine, a bilo ih je dosta i s drugih područja bivše Jugoslavije.

Na Aerodromu se okupilo nekoliko hiljada građana. Nije bilo nereda. Mirno su i dostojanstveno čekali slijetanje aviona. Visoko su bili uzdignuti transparenti: “Armijo, nisi naša, već četnička”, “Koljeviću, dobro ti je prezime”, “Biljana, rodi pa šalji pod nož” i drugi.mevludin-kulic-stav (4)Vrata na aerodromskoj zgradi bila su zaključana. Narod je uporno čekao. Već su se osjećali uznemirenost i nestrpljenje. Pokušali smo ući. Nisu nam dopustili. Govorili su da u zgradu može ući samo jedan predstavnik i to je bio njihov uvjet da s nama razgovaraju. Nabrzinu je odlučeno da ja budem taj predstavnik.

Naišao sam na nerazumijevanje pa i psovke. Govorili su mi: “Vi hoćete da rušite Jugoslaviju!”, psovali su SDA, Aliju i druge. Nije ih uopće zanimala smrt mladića koji je likvidiran jer nije želio ubijati nedužne hrvatske građane.

Niko mi ništa nije rekao o avionu i njegovom slijetanju. Išao sam od kancelarije do kancelarije, ali je sve bilo uzalud. To je bila njihova taktika. Željeli su dobiti na vremenu. Znali su da avion neće ni sletjeti na Sarajevski aerodrom. Negdje oko 13,00 sati obavijestili su me da se Mevludinovi posmrtni ostaci nalaze u Vojnoj bolnici. Izašao sam iz zgrade i to saopćio prisutnima.

Narod je negodovao, a onda smo krenuli prema bolnici. Kolona se stalno povećavala. Blizu Vojne bolnice u hiljadama auta uključene su sirene.

Tijelo Mevludina Kulića dovezeno je u mrtvačnicu Vojne bolnice u hermetički zatvorenom limenom kovčegu. Tu je bio prisutan i Fuad efendija Čolić.

“Armija je nudila da organizira dženazu i da se metalni kovčeg kovčeg koji su spremili i koji su zavarili ne otvara. Nudili su da im dostavimo račune za sve što se bude utrošilo za dženazu. Međutim, porodica i svi koji su pomogli bili su mišljenja da od onih koji ubijaju naše ne treba uzimati nikakvu pomoć, jer bi ispalo da su ubili pa onda platili”, prisjeća se Čolić.

Limeni kovčeg s posmrtnim ostacima dovezen je u gasulhanu Ugorsko, u Vogošći, gdje je odmah otvoren. Ljekar dr. Senahid Alajmović utvrdio je da je rahmetli Mevludin ubijen revolverskim metkom iz neposredne blizine, da je ulazna rana na potiljku glave, a izlazna pored nosa, što potvrđuje iskaze svjedoka da je ubijen na spavanju.

Mevludin je ogasuljen i sahranjen u mezarju džamije u Ugorskom. Dženazi je prisustvovalo nekoliko hiljada građana koji su ga s velikom tugom i bolom ispratili na drugi svijet.

(Kompletan tekst pročitajte u novom broju magazina STAV, koji je u prodaji)

(Faktor.ba/ Magazin STAV)