STAV – Preživjeli ostaci jugoslavenskog režima izdali novu knjigu (1): Alija Izetbegović na meti UDBE

objavljeno: 04.11.2015. u 21:54

Knjigu o Aliji Izetbegoviću objavila je izdavačka kuća na čijem čelu stoji Mustafa Kapidžić, koji je i urednik ove knjige. Kao visokopozicionirani službenik Službe državne bezbjednosti Jugoslavije, Kapidžić je tridesetak godina u Njemačkoj obavljao obavčještajne i druge poslove za ovu zloglasnu organizaciju. Autor je Mustafa Čengić, nekadašnji zamjenik ministra za informiranje u jugoslavenskoj vladi

Priredio: Istraživački tim Stava

U Akademiji nauka i umjetnosti BiH u Sarajevu promovirana je knjiga Mustafe Čengića, Alija Izetbegović – jahač apokalipse ili anđeo mira. Knjigu, u kojoj je na više od 400 stranica analizirano javno djelovanje nekadašnjeg predsjednika Predsjedništva RBiH, objavila je izdavačka kuća Kult-B iz Sarajeva u vlasništvu Mustafe Kapidžića, koji je i urednik ove knjige. Slučajno ili simbolički, promovirana je 27. oktobra, neposredno nakon desete godišnjice Izetbegovićeve smrti. Govoreći na promociji, Kapidžić je, ističući da su ga često pitali da li ga je strah izdati ovu knjigu, kazao da mu je drago što nije posustao pod “odgovaranjima” i sugestijama da za nju “možda još nije vrijeme”. A da je knjiga važna i da je za nju itekako došlo vrijeme, složili su se recenzenti Esad Bajtal i Nerzuk Ćurak, koji su zajedno sa Slavom Kukićem bili ujedno i njeni promotori. Moderatorica promocije, održane u najznačajnijoj znanstvenoj instituciji Bosne i Hercegovine, bila je urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović.

Triput je u četiri oka vidio Tita maršala

Promotori, recenzenti i mediji potrudili su se objavu ove knjige podići na razinu epohalnog događaja, prekretnice u razumijevanju i analizi političkog djelovanja Alije Izetbegovića. U tom smislu, dosadašnja pisanja o Aliji Izetbegoviću proglašena su ništavnim – ili odveć apologetskim ili pretjerano jednostranim, pa se po mišljenju autora, recenzenata i promotora ova knjiga treba posmatrati kao objektivna i analitična. “Njegovi su izvori relevantni, istraživačka građa uključuje arhive, novinske članke, knjige, dokumente, razgovore, interne stranačke dokumente, deskriptivne pasaže koji su rezultat Čengićevog boravka u blizini Izetbegovića i njegovih duhovnih suboraca”, napisao je u recenziji Čengićeve knjige Nerzuk Ćurak.

Svog recenzenta i “boravak u blizini” Izetbegovića demantirao je Mustafa Čengić u intervjuu koji je dao portalu Patria tri dana nakon promocije. “Da, poznavao sam Aliju Izetbegovića. Prvi put sam ga upoznao prije rata kada mi je ponuđeno da budem direktor TV Sarajevo. Tri puta smo u ratu razgovarali u četiri oka: kada sam mu predložio i obrazložio potrebu sazivanja svebošnjačkog sabora; kada me je primio da razgovaramo o situaciji u Gornjem Podrinju i kada me je pozvao da razgovaramo o mogućnosti moga angažmana u okviru Stranke demokratske akcije. Nekoliko puta sam u užem krugu opozicionih lidera, na njegov poziv, prisustvovao razmjeni mišljenja u Predsjedništvu BiH o nekim aktuelnim problemima”, kazao je Čengić u jednom od odgovora. Ovih nekoliko susreta ne daju za pravo Ćurku da konstruira tobožnju bliskost Mustafe Čengića s Izetbegovićem, ali će nam pomoći u analizi Čengićeve teze o autokratiji i despotovanju Alije Izetbegovića, koji čak i politički marginalnog Mustafu Čengića poziva na “razmjenu mišljenja u Predsjedništvu”.

Recenzent Ćurak potrudio se očito naslikati što vjerodostojniju biografsku sliku Mustafe Čengića, ne bježeći od konstrukcija i krivotvorenja, ali na izvjestan način odajući autora kao nekoga kome su bili dostupni obavještajni podaci dok je za vrijeme ključnih prijeratnih događaja o kojima piše radio kao doministar u Beogradu. “Naime, autor je, s jedne strane, kao zamjenik ministra informiranja u posljednjoj jugoslovenskoj vladi Ante Markovića, znalački koristio materijal kojim je kao visokopozicionirani akter raspolagao i analitičkim nervom interpretirao je taj materijal na zavidnoj razini spoznaje”, objavio je u recenziji Nerzuk Ćurak.

promovisana-knjiga-alija-izetbegovic1

Čengić je najprije bio zamjenik, a potom neko vrijeme i vršilac dužnosti ministra informiranja, jer je dotadašnji ministar izišao iz jugoslavenske vlade. Vojnik partije i Jugoslaviji vjerni Mustafa Čengić odbio je u drugoj polovini 1991. godine pozive iz Predsjedništva RBiH da se vrati u Sarajevo. Budući da su predstavnici Bosne i Hercegovine, ostajući u krnjoj vladi, davali legitimitet onome što se više nije moglo zvati Saveznim izvršnim vijećem, jer se u jugoslavenskoj vladi u većini prestali sudjelovati predstavnici iz Slovenije i Hrvatske, a u Hrvatskoj je već buknuo rat, pozvani su u Sarajevo svi članovi vlade porijeklom iz Bosne i Hercegovine. Bosanski Srbi i Mustafa Čengić odbili su tom prilikom napustiti Beograd.

Ćurak dodaje da je Čengić, “zbog svojih bližih ljudskih veza sa liberalnim krilom SDA koje se kasnije pozicioniralo kao MBO Adila Zulfikarpašića, mogao iz prve ruke vidjeti tu ključnu vododjelnicu koja će odlučiti tokove bošnjačke novije povijesti.” Osim što je Ćurkova konstrukcija “vidjeti nešto iz prve ruke” pogrešna (jer se stvari saznaju iz prve ruke, a vidjeti nešto iz prve ruke može se samo ako posmatrajući dvije ruke gledaš ono što držiš u prvoj), ona je i netačna. Mustafa Čengić nije bio blizak s Adilom Zulfikarpašićem i naročito nije bio blizak između 1990. i 1995. godine, u vrijeme čije događaje Čengić u knjizi pretežno analizira. Kratkotrajna saradnja u Bošnjačkom institutu sredinom devedesetih i potom angažman u Muslimanskoj bošnjačkoj organizaciji u vrijeme njezina potpunog raspada 1998. i 1999. godine ne podudaraju se s vremenom o kojem Čengić u ovoj knjizi dominantno piše.

Lekcija o neukim i izmanipuliranim

Rješavajući goste na promociji, koji nisu čitali knjigu, dileme o tome koji je dio naslova primjereniji sadržaju, jedan od promotora, Slavo Kukić, predvidio je da se s ocjenama datim u knjizi neće složiti oni koji su neuki i izmanipulirani. Ocijenio je da će knjiga mnogima “pomoći da progledaju i da velikog ‘babu’ vide u svijetlu u kakvom ga do sada, zbog manipulativne mašine kojom im je pamet drobljena, nisu mogli vidjeti”. “Za mnoge u narodu bošnjačkom on je i danas otac nacije. Po zaslugama za vlastiti narod nerijetko odmah do Allaha. Kao što je i u ovoj knjizi konstatirao njezin autor”, izjavio je Kukić. U knjizi (str. 230 i 429) Čengić navodi, doduše nešto drukčije od Kukićeve formulacije, da je za vrijeme rata postojala krilatica Allah, Alija, Armija. Pri tome se poziva na tekst moderatorke promocije Vildane Smailbegović objavljen u Danima 2001. godine.

Na početku analize treba istaknuti da između promotora u Akademiji, kao i medijskih promotora ove knjige, izdavača i recenzenata već desetljećima postoji veza. Vildana Selimbegović objavljivala je kao urednica ili kao novinar u Danima više tekstova u kojima se uvijek afirmativno pisalo o Mustafi Kapidžiću u situacijama kad je Kapidžić bio u sudskim ili drugim sukobima sa svojim protivnicima. I Nerzuk Ćurak bio je dugo urednik u Danima. Jedan od tekstova objavljenih u ovom listu pisala je i supruga Jasmina Durakovića – Angelina Albijanić – čiji se portal Depo uključio u promoviranje Čengićeve knjige. To je bilo i očekivano s obzirom na to da je Kapidžić odranije u poslovnim vezama s Durakovićima pa je između ostalog bio i koproducent filma Nafaka, kojeg je režirao Jasmin Duraković.

fotografija ide uz antre o Kapidzicu

Predstavljajući Esada Bajtala kao recenzenta, sociologa, filozofa i psihologa, televizija N1 prenijela je njegovu tvrdnju da je Čengić napisao ozbiljnu knjigu koja se svrstava u rizična i odvažna štiva. “Ovo je ozbiljna knjiga. Knjiga ozbiljnog autora. Knjiga u kojoj nema ni emocija ni taštine. Ni navijačkih strasti u bilo kom pravcu. Radi se o istraživačkom, metodološki korektnom, kritičko-analitičkom tekstu.” Neka nam za ilustraciju te Čengićeve neostrašćenosti i korektnosti posluži primjer iz knjige: “Uglađen, gospodstven, begovskog porijekla i tradicije, on je ljudima od kojih se po mnogo čemu razlikovao, hojratima i balijama, stvorio političku infrastrukturu kroz koju su mogli da ispoljavaju svoj primitivizam i bahatost, politički ektremizam i vjersku isključivost.” (str. 118)

Na promociji je govorio i sam autor, istakavši da je knjigu napisao jer nije htio biti dijelom jedne velike laži. “Došlo je vrijeme da se ta laž raspakuje, demistificira i da se o njoj počne raspravljati. Meni je bilo dosta što mi je ona tako dugo visila iznad glave i upravo zato sam se odlučio da ovu knjigu i dovršim”, kazao je Mustafa Čengić.

1

Bošnjaci kao „neobrazovana masa“

Odgovarajući na pitanje novinara Patrije o tome je li Izetbegović u knjizi slikan više crno ili bijelo, Čengić tvrdi da nije imao “predubjeđenja i unaprijed stvorene zaključke koje treba dokazivati i podržavati”, da je jednostavno pošao “za istinom s nulte tačke”. Ako je vjerovati današnjem Čengiću, kako onda nazvati njegove zaključke u tekstovima ugrađenim u ovu knjige a napisanim 1992. i 1995. godine? Možda jedino kao potvrdu da rad na ovoj knjizi traje dulje od dviju decenija i da je Izetbegović postao svojevrsna opsesija Mustafe Čengića.

“Moja knjiga nije proizvod zle namjere, nego nastojanja da se otkrije istina, da se raspakuje mit koji Bošnjacima sprječava da misle svojom glavom”, objasnio je Čengić, dodajući da se dosadašnjim predstavljanjem Alije Izetbegovića “ogromnu izmanipulisanu, nezrelu i neobrazovanu bošnjačku masu nastoji što duže zadržati u zatočeništvu Velike laži”. A ta je “neobrazovana bošnjačka masa”, po Čengićevom mišljenju, slijedeći Izetbegovića, zapravo nesvjesno “vodila rat za podjelu zemlje”.

Da Čengić misli kako su Bošnjaci i sad neobrazovana masa, pokazuju stotine stranica knjige, ali i mnoge rečenice iz intervjua kojeg je objavila Patria. Izetbegović je za Čengića bio despot, baš kao što su to bili Slobodan Milošević i Franjo Tuđman. Tvrdi da je, za razliku od srbijanskog i hrvatskog predsjednika, koji su “svoj despotizam provodili klasičnim metodama, nametali ga policijskom i vojnom silom, podržanom državnim propagandnim aparatom i medijima”, Alija Izetbegović “svoj despotizam gradio na netipičan način, prividno nenasilno, stvarajući kult ličnosti kao dobar i uljudan čovjek, prijatan i prirodno zbunjen i nesiguran, ophrvan kataklizmom, kao nemoćan miroljubivi partner naspram besprimjerno brutalnih neprijatelja”. Budući da je despot “vladar koji vlada samovoljno i okrutno; apsolutist, tiranin”, Čengić nas nastoji uvjeriti da ima i miroljubivih despota. Ali to je tek uvod u nelogičnosti i kontradikcije na kojima počiva njegova knjiga.

(Nastavit će se)

(Kompletan tekst pročitajte u novom broju magazina STAV, koji je u prodaji)

(Faktor.ba/Magazin STAV; Foto: Oslobođenje)