Iako ove bore u vremenu mogu biti izobličenja stvarnosti, tehnički nisu sve u vašoj glavi. Prema novoj studiji, neki potiču iz vašeg srca. Otkucaji srca određuju tempo za percepciju vremena, kaže stariji autor i profesor psihologije na Univerzitetu Cornell Adam K. Anderson, ilustrujući ključnu ulogu našeg srca u pomaganju da pratimo vrijeme.

- Vrijeme je dimenzija svemira i osnovna osnova za naše iskustvo o sebi. Naše istraživanje pokazuje da je doživljaj vremena od trenutka do trenutka sinhronizovan i da se mijenja sa dužinom otkucaja srca - kaže Anderson.

Ove varijacije u percepciji vremena - ili "temporalne bore" - su normalne, kažu istraživači, i mogu biti prilagodljive. Prethodna analiza je također istraživala njihovo porijeklo, sugerirajući da misli i emocije mogu iskriviti naš osjećaj za vrijeme, čineći da se neki trenuci proširuju ili skupljaju.

U prošlogodišnjoj studiji, naprimjer, Anderson i njegove kolege su otkrili da se čini da vožnja vlakom u virtuelnoj stvarnosti traje duže za putnike kada su simulirani vozovi bili gušći, ali mnoge prethodne studije fokusirale su se na percepciju relativno dugih vremenskih intervala, kaže Anderson, i stoga imaju tendenciju da otkriju više o tome kako ljudi procjenjuju vrijeme nego kako ga doživljavaju direktno u trenutku.

Da bi se bacilo više svjetla na ovo drugo, nova studija je tražila veze između percepcije vremena i tjelesnih ritmova, s fokusom na prirodne fluktuacije u otkucaju srca. Dok ukupni ritam srca zvuči ujednačeno, svaki pojedinačni otkucaj može biti nešto kraći ili duži od prethodnog.

Istraživanja su pokazala da otkucaji srca mogu utjecati na našu percepciju vanjskih podražaja, a dugo se sumnjalo da srce pomaže mozgu u održavanju vremena.

Istraživači su angažovali 45 studenata dodiplomskih studija iz Cornela da učestvuju u studiji, svi starosti između 18 i 21 godine sa normalnom oštrinom sluha i bez historije srčanih bolesti.

Koristili su elektrokardiografiju (EKG) za praćenje srčane aktivnosti u rezoluciji od milisekundi, povezujući EKG sa kompjuterom koji bi puštao kratke tonove izazvane otkucajima srca subjekta.

Svaki ton je trajao samo 80 do 180 milisekundi, a nakon što su čuli jedan, od ispitanika je zatraženo da jave da li misle da traje duže ili kraće od ostalih tonova.

Rezultati pokazuju vremenske bore. Ispitanici su smatrali da su tonovi duži kada su tonovi prethodili kraćim otkucajima srca, a prijavili su da su tonovi kraći kada su tonovi pratili duži otkucaj srca.

- Otkucaji srca su ritam koji naš mozak koristi da nam da osjećaj da vrijeme prolazi. I to nije linearno – stalno se skuplja i širi - kaže Anderson.

Iako srce može imati jak utjecaj na percepciju vremena mozga, to je dvosmjerna ulica, napominju istraživači. Čuvanje tona navelo je subjekte da usredsrede svoju pažnju na zvuk, "orijentacioni odgovor" koji je zauzvrat promijenio njihov otkucaj srca i ponovo prilagodio njihov doživljaj vremena.

Pogrešna percepcija protoka vremena može zvučati kao loša stvar, a ponekad i jeste, ali dok gubitak poimanja vremena može dovesti do problema, može postojati i adaptivna korist od vrste temporalnih bora identifikovanih u ovoj studiji.

Čini se da srce pomaže mozgu da radi efikasnije s ograničenim resursima, dodaju istraživači, utječući na to kako on doživljava protok vremena na najmanjim skalama i djelujući u vremenskim periodima koji su prekratki za svjesne misli ili osjećaje.

- Čak i u ovim intervalima od trenutka do trenutka, naš osjećaj za vrijeme fluktuira. Čist uticaj srca, od otkucaja do otkucaja, pomaže u stvaranju osećaja vremena - kaže Anderson.