Ona je, govoreći o profesoru, kazala kako rijetki ljudi iza sebe ne ostave nijednu lošu emociju.

- Moj mentor je jedan od najvećih. Riječ bio u ovom govoru ne upotrebljavam, ona ne pripada Dževadu Karahasanu. Pokušavajući da verbaliziram tugu razmišljam kako je preselio najbolji bosanskohercegovački pisac ovog doba, shvatam da je sa njim ugasnula najljepša rečenica bosanskog jezika. Preselio je sjajan profesor, svjetski priznati znanstvenik, jedan od najznačajnijih evropskih pisaca, esejista, dramaturg, erudita, misti – kazala je Handanović.

Handanović je autorica nekoliko knjiga, naučnih radova, ali, kako je kazala u razgovoru za Faktor, njen najznačajniji projekat bio je rad na doktorskoj disertaciji "Ženski likovi u proznom svijetu Antona Pavloviča Čehova i Ive Andrića - poetičke sličnosti i razlike", upravo iz razloga što je baš nju profesor Karahasan odabrao da mu bude posljednja u akademskoj karijeri.

- Mentor je htio da sa mojim radom se zvanično okonča njegova akademska karijera. Prvi radni staž je stekao u Zeničkom pozorištu u kojem ja danas radim. Tako se činilo da se završava jedan krug, radni vijek profesofa. Pisac nije otišao u penziju, to već znate. Njegovo radovanje mom radu i trenutku kad je vidio da sam ispunila njegova očekivanja je nešto što će mi davati snagu do kraja života. Nažalost, mjesec dana nas je djelilo od zvanične odbrane moje disertacije. Nismo stigli da se zajedno radujemo i taj dan. Ipak, nas dvoje smo prešli zajedno put, a kako kaže moj mentor: Važan je put, a ne cilj – kaže Handanović.

Proces rada na disertaciji, ističe, bio atipičan po svemu, jer su oboje bivali po bolnicama i suočavali se sa svojim bolestima.

- Proces rada nikada nije trpio. Imam e-mailova koje je mentor napisao pola sata nakon kemoterapije, a dio doktorata sam i ja pisala u bolnici. Ništa nas nije sprječavalo da se radujemo procesu rada. Naučila sam mnogo. Bez pretjerivanja mogu kazati da mi je promijenio život i učinio me boljim čovjekom. U mentorovom drušvu se nikad ne možete osjećati manje vrijednim ili manje poštovanim. On vas ubijedi da ste mu baš vi posebni i da ste mu baš vi najznačajniji u tom trenutku. Mentor za sebe kaže da je prvo čovjek, pa pisac, pa profesor, pa sve ostalo. To traži od svakog sagovornika - da se prvo osjeća kao čovjek. Do kraja svog života ću biti zahvalna Bogu što mi je dao tu čast da učim od najboljeg – iskreno govori Handanović.

Doktorat je posvetila mentoru Karahasanu, a upućena s kakvom teškom bolešću se bori, otkrila mu je svoje namjere jer, iako se nadala čudu, njegovom ozdravljenju, nije mogla dozvoliti da ipak "ode", a ne sazna koliko mu je zahvalna za njegovo vrijeme koje joj je poklonio.

- Doktorat sam još u oktobru prošle godine, kada ga je mentor odobrio posvetila njemu. Kako je uvijek skroman, molio me da to ne činim. To je jedini put da nisam poslušala njegove "kosultacije". Mislim da ga je to učinilo, ipak, sretnim – prisjeća se Handanović.

Njen odnos sa Karahasanom bio je mentorski, ali, ipak, dobila je nadimak "njegovo čeljade".

- Mentora osjećam kao svog drugog oca. Najvažnija lekcija je ona duhovna. Naučio me da imam povjerenja u Gospodara i da budem sigurna da mi On šalje ono što je najbolje za mene. Učio me svojim djelima, onim što jeste, onim što čini, ali i onim što govori. Mentor je čovjek u kojeg imam najveće povjerenje. I, dugo će mi trebati da za njega upotrijebim prošlo vrijeme. Mentor je za mene tu, u svakoj rečenici njegovih knjiga, u svakom njegovom e-mailu, u savjetima koje mi je dao – zaključuje Handanović.