Njegovo obraćanje prenosimo u cjelosti. 

- Obraćam vam se ne samo kao zamjenik načelnika Općine Srebrenica i predsjednik Organizacionog odbora, nego kao čovjek i svjedok ratne golgote i poslijeratne patnje i boli Bošnjaka Podrinja koji je imao sreću da preživi genocid, ali i nesreću da 27 godina živi sa tugom i bolom onih koji su ostali bez svojih najbližih članova porodica. Ova komemoracija posvećena je svim žrtvama koje su našle vječni smiraj u mezarju Memorijalnog centra, za 50 žrtava genocida kojima danas klanjamo dženazu, ali i  za sve one za kojima još uvijek uporno tragamo i  27 godina nakon genocida, a takvih je više od hiljadu.

Genocid u Srebrenici je poraz ljudskosti koja nikad ne smije ostati fus nota u historiji čovječanstva. Svakog 11. jula na ovom mjestu iskazujmo poštovanje prema ubijenima, ali i prema živim.

Šta god danas rekli, ipak, nema snažnije poruke od one kroz koju odzvanja majčin jecaj i zvuk zemlje koja pada po tabutima.

Zato ove godine posebnu pažnju posvećujemo ulozi žene, majke, sestre, kćeri Srebrenice i cijele istočne Bosne. Sjećamo se onih koje su ubijene, odajemo počast njihovoj žrtvi i borbi, u ratu i poslije rata. U ovim trenucima, slike svih onih koje su preselile, a nisu dočekale da pronađu kosti svojih sinova.

Poručujemo im da ih nikada nećemo zaboraviti, da ćemo uvijek pamtiti ko je bio na braniku borbe za istinu i pravdu. Bile ste neumorne i hrabre na tom putu, i time ste promijenile tok historije i odnos cijelog svijeta prema genocidu u srebrenici. Danas u Srebrenici rastu djeca rođena poslije genocida. Ta djeca su naša nada da obnavljamo život. U toj djeci nema mržnje, ali ima znanja, svijesti i spremnosti da nastave onda kada mi, svjedoci i žrtve genocida ne budemo mogli dalje.

Mi i vi imamo obavezu da toj djeci omogućimo normalne uslove za život.

Nama ovdje ne trebaju velike riječi, nego konkretni koraci koji će omogućiti da Srebrenica bude grad u kojem će djeca zajedno odrastati bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost. U ime budućnosti naše djece imamo obavezu da učinimo sve, da ovaj grad postane mjesto života, a ne smrti.

Svake godine na ovom mjestu slušamo razne poruke o budućnosti, a mi iz godine u godinu svjedočimo da je položaj preživjelih žrtava genocida i Bošnjaka u entitetu RS, sve teži i teži.

Mi preživjeli nikada nismo prestali biti žrtva.

Kroz omalovažavanje, kršenje ljudskih prava, i montirane sudske procese, žrtva smo sistema u kojem živimo.

Kao što je rekao Martin Luter King "nepravda bilo gdje, prijetnja je pravdi svuda".

Nepravda učinjena Srebrenici – genocidom, nekažnjavanjem svih počinioca, političkim rješenjem da ostane u sistemu onih koji su isti počinili, svim oblicima diskriminacije kojima su izložene žrtve genocida – postaje prijetnja koja se manifestuje kroz ono što se danas dešava u Ukrajini.

Sutra ćemo opet ostati sami sa svojim bolom u gradu obilježenom prošlošću. Ohrabrujuće poruke i riječi podrške koje čujemo svakog 11. jula daju nam nadu u bolje sutra, ali odmah sutradan, uprkos našoj volji i upornosti, u gradu koji je poluprazan  shvatimo da su to ista obećanja koja smo imali 1995. godine.

Bojimo se da bez konkretnih koraka i poteza sami nećemo moći iznijeti  sav teret, koji je na našim leđima i leđima djece koja tek trebaju da preuzmu odgovornost u budućnosti.

Od vas gospodo zavisi da li će Srebrenica živjeti ili ne. Nikada nećemo prihvatiti pregovaranje o istini i činjenicama, relativiziranje naših žrtava i dovođenje u sumnju svega onoga što je sudski i historijski već davno utvrđeno.

Samo priznanje genocida vodi pomirenju. Samo uvažavanje činjenice da Bošnjaci žive na ovim područjima i da ne smiju biti tretirani kao građani drugog reda osigurava nadu da će ovo društvo ozdraviti.

Mi smo pružili ruku dijaloga, mi smo uvijek tu za izgradnju mira jer mir nema alternativu i jedini je garant budućnosti naše Bosne i Hercegovine.

Ne smijemo se ni usuditi kazati "nikada više", danas bi to bilo isprazno i licemjerno, kada znamo da danas gore gradovi, niču masovne grobnice, a mrtvi se prebrojavaju, ne tako daleko od nas.

Možemo se samo nadati da se Srebrenica neće ponoviti, možemo se samo moliti i vjerovati da rat i zločini opet neće doći i do naših vrata.

Poručujemo onima koji žele da nas nema – mi smo tu, mi gradimo naše živote tu, podižemo naše institucije, čuvamo sjećanje na ubijene, svakog dana opominjemo i upozoravamo: ostajemo ovdje, na svojoj zemlji, sa svojim narodom, među bijelim nišanima i onima koji su dali svoje živote – da bi naša djeca bila slobodna. Najmanje što im dugujemo jesu sloboda, dostojanstvo i pravda. A gospodo, dugujemo im mnogo više - poručio je Fejzić.