Rijetko ko uživa u svom poslu danas kao Bosanac Edo Kapetanović. To za njega, zapravo, nije posao, već ljubav, hobi, koji je postao njegov način života. Iako nije mehaničar po struci, Kapetanović već godinama sastavlja i pravi zanimljive automobile, a po posljednjem "Ferdinandu" postao je posebno popularan. Za četiri godine od kada je od dijelova pronađenih na autootpadima i u garažama od prijatelja, te starog Land Rovera, napravio repliku automobila marke Gräf & Stift-Double Phaeton iz 1910, u kojem je kobnog juna 1914. godine izvršen atentat na austrougarskog prestolonasljednika Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju, Kapetanović i njegov kabriolet postali su prava atrakcija i simbol Sarajeva.

Edu Kapetanovića najčešće možete vidjeti u svom "Ferdinandu“ parkiranom ispred zgrade Muzeja Sarajevo 1878-1918, a kada nije tu, obično je na sajmovima oldtimera ili vozi znatiželjne prolaznike i turiste, pokazuje im najljepše dijelove glavnog grada, priča o zanimljivim historijskim događajima i rijetko znanim pričama. Vožnja sarajevskim ulicama uz lagani povjetarac u kosi i njegove inspirativne priče, vraća njegove suvozače u prošlo stoljeće i oživljava duh Franza Ferdinanda.

Najbolji način za upoznavanje Sarajeva

- Imam dozvolu da ispred muzeja parkiram auto koje je prava atrakcija turistima. A ponekada kada požele provozam turiste gradom da vide mene, auto, grad, da malo uživaju. Ja sam tu i kada dolaze poznate ličnosti za Sarajevo Film Festival, kada je neka manifestacija i slično – priča nam vlasnik ovog oldtimera.

Govori da na tome i ne pokušava da zaradi, već da u vožnji istinski uživa i da je to ono što ga čini sretnim.

- Meni treba novca samo za gorivo i to je to. Ništa osim benzina i ulja ja nemam od toga. Niti se ja trudim, to nije posao od koga ću zarađivati nego ga radim jer uživam – veli Kapetanović.

Napravivši ovaj automobil, ispunio je svoju dugogodišnju želju, a kako kaže, nema veće satisfakcije od toga kada vidi kako vožnja njegovim "Ferdinandom" ljude učini sretnima.

- Vozio sam jako puno ljudi, od umjetnika, političara, naših i stranih. Branu Likića, Ljubišu Samardžića, Ivu Komšića, Volfganga Petriča, gradonačelnicu Dejtona i mnoge druge. Vozio sam i novinarku britanskog Timesa i pokazao sam joj  i austrijsku i otomansku turu. Vozio je do Marijinog dvora da vidi prelijepe fasade austrougarskih zgrada, pa po gradu, na čaršiju, gore uz Bijelu tabiju. Vjerujte taj uzdah koji svi naprave kada se popenjemo do Višegradske kapije kada se odozgo vidi grad to je nevjerovatno. Tako je i ona kada smo se popeli na taj brežuljak, napravila nevjerovatan uzdah oduševljenja. Pa sam je vodio na vidikovac da popije bosansku kafu i sok od ruže, pa da jaše konje... Onda ona odlazi u Britaniju oduševljena i piše u Timesu da ako hoćete da doživite Sarajevo kako treba trebate da sjednete sa Edom i provozate se sa njim u njegovom ručno izrađenom kabrioletu, uz lagani vjetrić - e to je moje zadovoljstvo. To mi je bitno da ljudi tako dožive Sarajevo i da oni a i ja zajedno uživamo – priča kroz osmijeh naš sagovornik.

Dodaje da često uljepša i dan mladencima koji žele da naprave koju fotografiju u kabrioletu.

{$galerijaFotografija}

Prisjetio se i jedne anegdode sa obilježavanja 100. godišnjice atentata za koju je i napravio ovaj automobil.

- Bilo je puno stranih novinara. Svi su htjeli da slikaju automobil, da se provozaju. Onda mi je prišao jedan novinar iz Češke da me nešto pita. A onda sam mu ja rekao da imam prvo pitanje za njega. Rekao sam mu: 'Znamo svi ko je bio u autu onaj dan kada je bio atentat. O svima se pisalo, osim o mom kolegi Lojki, šta je bilo s njim poslije atentata?' Novinar je ostao zatečen. Na kraju mi je rekao da se taj vozač samoubio ali indirektno, alkoholom, jer je čitav život tugovao i savjest ga je grizla da je on kriv i da je mogao nešto učiniti da izbjegne to šta se desilo. I to je bilo prikazano na češkoj televiziji, a kasnije me je taj novinar grlio i zahvaljivao mi je, jer je prilog baš bio gledan – govori naš sagovornik.

Način na koji opisuje svoju svakodnevnicu i doživljaje sa onima koje je vozio u svom kabrioletu dokazuje da je ljubav prema ovome što radi ogromna, da je čak i odbio brojne ponude za prodaju svog "ljubimca".

- Bilo je bezbroj ponuda, ali ja kako god izračunam u njemu mi je najveći užitak – govori i dodaje da je i prije Ferdinanda pravio mnoga auta.

Sa 12 godina provozao auto

- Ne znam im tačan broj. Puno ih je bilo, ali ima jedna kombi koji mi je posebno drag. 1979. godine smo moja dva druga i ja kupili na licitaciji u pošti kombija, stari fiat je bio. Onda smo na otpadu tražili ostale dijelove. Donesemo u garažu, rastavimo i promijenimo sve što treba. Napravili smo ga i odmah s njim do mora išli, pa odlučimo onda do Libije da idemo. Koliko je to smao kilometara. Italija, Francuska, Španija, Maroko, Tunis i na libijskoj granici nam nisu dali da uđemo jer nam je dok smo došli do tamo istekla viza. Skoro dva mjeseca smo proveli tad u vožnji, a auto nas nikad nije izdalo – prisjeća se kroz smijeh.

Prebirući po prošlosti, prisjetio se kako je njegov hobi sa autima zapravo i počeo.

- Tata nije mogao da vjeruje kad sam mu kao student rekao da hoću da budem taksista. Uhvatio se zaglavu i samo ponavljao on bi da bude vozač. Ali ja sam htio da zaradim sebi pare, da izvedem curu za svoje pare a volio sam da se vozim u autu. Tako je i bilo, a kada sam vidio kako se pare uzimaju, kupio sam onda kamion, vozio, hodao po svijetu, trošio, budalesao i učio životnu školu koju volim više nego išta... Onda sam se povukao u svijet oldtimera – govori.

Na pitanje kako je tako vješto naučio sastavljati automobile kada za to nije završio nikakvu školu, odgovara kao iz topa: "Kako ti znaš kuhati, a nisi išla u kuharsku školu?!".

- Ako to hoćeš naučit ćeš, otićeš pitati za savjet nekoga ko zna i tako detalj po detalj i napravit ćeš, tako sam i ja. Nisam provodio vrijeme u kafanama i na glupostima nego na hobiju i zanimanju. Sjećam se u osnovnoj školi preko puta igrališta bila je garaža u kojoj je radio automehaničar. Ja dođem unutra sjedim i gledam. Kada mi majstor kaže dodaj mi ključ 13, ja presretan. A tek kad mi je dao da zavrnem šaraf ja kao da sam se rodio. Pa onda legnem pod auto nešto pogledam, radim iako se isprljam i dođem mami takav prljav baš me bilo briga. Počeo sam voziti sa 12., tati sam redovno krao auto. Sa 15 sam se prvi put sudario, a sa 17 se prvi put prevrnuo i to sa fiatom 1300. Niko bržio nije bio od mene. Dobro sam živ ostao – priča Kapetanović.

U svom životu, kako kaže, ništa ne bi mijenjao, a ima još mnogo zanimljivih planova sa oldtimerima, a priču o tome ostavio je za naš sljedeći susret.