Veliki jubilej, obilježio je koncertom u Zagrebu, gdje posljednjih godina živi sa porodicom, ali, ovaj rođeni Sarajlija često svrati i u rodni grad, gdje je, prvi put, prošle godine imao solistički koncert.

U intervjuu za Faktor, pojasnio je zašto nikada ranije nije imao solistički koncert u Sarajevu, s kim roštilja na Bjelavama kada dođe, šta je sve stalo u 50 godina karijere, šta je bilo Bijelo dugme nekada, a šta sada, gdje će nastupati do kraja 2023. godine, kao i gdje pjeva za Novu godinu…

Samostalnu karijeru, Bebek je obilježio brojnim hitovima poput "Laku noć, svirači", "Da je sreće bilo", "Šta je meni ovo trebalo", "Tijana", "Oprosti mi što te volim", "Žuta ruža"... a sada mu se na sceni pridružuje i njegov sin Zvonimir Bebek.

FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Kako se osjećate sada kada iza sebe imate 50 godina muzičke karijere. Šta je sve u te decenije stalo?

Imam 50 godina karijere, i da mi je tek 50 godina života već je to neki značajan jubilej. Pedeset godina iskustva i karijere to je jedan fascinantno lijep osjećaj. A obzirom da sam još uvijek u karijeri, da sam sada samo u jednom trenutku proslavio 50-ti jubilej, to mi još ne izaziva nekakva posebna sjećanja unazad, obzirom da mi karijera traje, i sigurno ću još nekoliko godina ovim se baviti, pa ću onda možda kada budem svodio račune, znati bolje šta je bilo to u ovih dana kada sam 50 godina slavio.

Mora tu biti barem neki opravdani ponos?

Pa dobro, taj jubilej, kao pravi rođendan, proslavio sam u društvu prijatelja, koliko muzičara i djevojaka koje se bave muzikom toliko sa producentima koji me većinom okružuju u recimo zadnjih deset godina. Ali, u suštini ja svakodnevno putujem, svakodnevno dajem koncerte. I ovaj koncert u Zagrebu, jedan je od najljepših u životu. Vjerovatno je najveći moj i najljepši solistički koncert u životu, pa mogu reći da utoliko sam ponosan i rado razgovaram na tu temu. U svakom slučaju, uvijek kažem puno hvala onima koji su došli i ispoštovali me u tako velikom broju u zagrebačkoj areni i slavili sa mnom zajedno.

No kako je moguće da Vi, kao rođeni Sarajlija, ste tek prošle godine imali prvi solistički koncert u Sarajevu. Je li to neki strah od "sukoba" jedan na jedan sa sarajevskom publikom za koju znate da ako treba, "udara i ispod pojasa"?

Nije u meni bio problem, fakat. Sve te godine otkako sam odselio iz Sarajeva i doselio u Zagreb, sve sam te godine očekivao da će me neko pozvati da kaže, evo mogao bi nam Bebek doći. Ne moram dati neki koncert, ali kad je Nova godina, kad je Dan grada, kada je dan općine... hajde da zovemo Bebeka ove godine da svira, on je naš tu, Sarajlija. Na žalost to se nikada nije desilo. I u organizaciji naše prijateljice koja je menadžer, Dea se zove, ona je dala sve od sebe prošle godine da napravimo koncert. Jedva smo našli prostor, dali su nam taj Dom mladih koji je Bogu hvala svakako kultno mjesto, pa je na njemu bilo divno nastupiti, ali taj koncert isto je jedan od koncerata za koje kažem nezaboravan. Žao mi je što ne nastupam češće, što nisam bio prije, ali, eto neka sam bio makar taj jedan put, a mislim da će vrijeme donijeti nove prilike, i da će Sarajevo imati priliku vidjeti me kao čovjeka koji je već prešao 50 godina karijere.

Sarajlije se posebno vežu uz Vaše ime i cijene Vas, naravno zbog onog što ste bili u Bijelom dugmetu,  ali i zbog svega što ste poslije uradili. U to ste se sigurno više puta uvjerili, jer Sarajlije Vas prate na Vašim koncertima, barem ovdje po regionu.

Da, to je sigurno, i jako lijepe odnose imam sa radio stanicama sarajevskim, sa televizijom BiH, sa televizijom Sarajevo. Imam lijepe odnose i kad je god dobra neka prilika oni me pozovu, i vrlo rado se odazivam nastupati, pa makar na televizijama, radio talasima. Ali bitno je to da neku komunikaciju održavamo, i da se u mom gradu nikada nisam osjećao kao stranac.

Koliko zapravo često svratite u Sarajevo?

Dva ili tri puta godišnje dolazim privatno, osim ako nisam gost televizije ili radija. Dolazim gore na Bjelave gdje još uvijek imam stan, gdje sam živio, gdje imam svoje komšije, s kojima je najljepša stvar u životu sjesti iznova. Cijeli život smo bili zajedno, eto još smo živi pa možemo pojesti neki roštilj, popiti čašu piva. I uživam u tome. Ne samo komšiluk, imam ja tu nekih prijatelja iz vremena fakulteta, iz vremena čak i gimnazije, ali vrijeme ide, život ide dalje, pa je tih susreta sve manje, ali ja ne odustajem, ja sam uporan. Ne tražim ni od koga da dođe kod mene u posjetu da me vidi, ali, rado idem svima u posjetu.

FOTO: Slavko Midzor/PIXSELL

U Sarajevu se uglavnom svi slažu da ste bili najbolji frontmen Bijelog dugmeta. Koliko Vam je to značajno obzirom šta je sve postigao taj bend?

Sad moram biti malo neskroman pa reći, Bijelo dugme je postojalo deset godina sa mnom i još pet godina sa nekim drugim, iza toga Bijelo dugme nikada nije snimilo nijednu pjesmu, nijedan spot, ništa. Tako da je to jedan da kažem tigar od papira. Na svu sreću, tih prvih deset godina bile su nedostižne, velike, ogromne i Goran, i Zoran i Vlado, pa poslije Điđi i ja smo živjeli za taj bend, živjeli za slavu tog benda, i ja se naravno osjećam graditeljem benda i čovjekom koji ga je uvijek najviše volio. Ali su nas  putevi u životu razdvojili, odnosno '94. godine radio sam nešto drugo, nešto novo sa velikim užitkom, i zapravo sam pet decenija muzike postigao tako što sam prvih deset godina bio Bijelo dugme, a 40 solista, i uspio sam proslaviti 50 godina karijere. Dakle, Dugmeta se uvijek sjećam kao nečeg lijepog, kao nečega što je bilo sjajno u tim 70-tim godinama, a nažalost evo, nisam fan Bijelog dugmeta nakon mog odlaska, fan sam neke druge muzike, a na kraju krajeva vodio sam računa o svojoj karijeri kao i Bregović o svojoj.

Mnogi su mišljenja da bi eventualno Tifa mogao doseći Vašu slavu u Bijelom dugmetu, da ga glas nije izdavao, zbog čega je, morao napustiti bend.

Ne bih komentirao niti jednog kolegu, niti spominjao. Šta bi bilo da bi bilo, nije moje da govorim. Jedino što mislim da je cijeli bend imao jedan veliki nedostatak, a to je nema produkciju, znači nema pjesama, već 35 godina nema nijednu pjesmu novu. Ne znam kako ime Bijelo dugme uopće preživljava kada nema nikakav novi program, nego kao da je vergl, ponavljaju uvijek isto. Meni se ne može zamjeriti da pjevam neke pjesme koje sam pjevao u to vrijeme, na mojim koncertima, to su najljepše pjesme koje sam odabrao- desetak pjesama, ali sam svoju produkciju kroz novih 40 godina jako obogatio, oplemenio, tako da  moj koncert je grupa svih mojih pjesama.

Je li nezahvalno pitati jednog muzičara koja mu je pjesma najposebnija nakon toliko godina. Da li je moguće izdvojiti?

Teško. Sa svakom pjesmom koju sam u studiju otpjevao imao sam neku posebnu vezu, posebnu emociju. Uvijek razmišljam o tome ko je i kakav tekst napisao, da li mi je tekst dao priliku da to dobro iznesem u publiku, i da publika voli. Pa mogao bi reći 30 pjesama koje su esecijalne za moju karijeru ili 40, i to su te pjesme koje pjevam. Ne znam da imam razvijene emocije prema jednoj da kažem ta mi je najljepša. Uglavnom ovisi o raspoloženju, ovisi o publici, u kojem je raspoloženju publika tu noć koncerta i kako će primiti koju od pjesama najbolje i onda kažem, evo to je ta koju ću vam i ponoviti.

Rekli ste da ćete još uvijek biti na muzičkoj sceni, ali ono što raduje, da kada jednog dana ipak odlučite malo povući ručnu (ne vjerujem da ćete otići u penziju, jer umjetnici nikada ne prestaju stvarati), Vi imate nasljednika. Vaš sin je krenuo Vašim stopama.

Tako je. Da, moj sin je krenuo mojim putem prije pet godina kao gitarist, kao i ja na početku, ali odlično pjeva, odlično piše pjesme, svira gitaru sjajno, svira klavijature. Ali, najvažnije je to što je sa mnom na pozornici već pet godina, ali, i ja ću sigurno ostati sa njim još dugo na pozornici. Kada njemu budem prepustio pozornicu, neka nastavi gdje smo stali.

Nadam se da me ništa neće omesti još dugo godina.

Nakon koncerta u Zagrebu koji ste pomenuli, je li imate nešto u planu. Gdje ćete nastupati?

Ovaj koncert u Zagrebu je bio vrhunac moje ovogodišnje turneje, i još traje, i trajat će do Nove godine. Na početku turneje sam obišao Kanadu u dva navrata, Australiju, pa SAD, onda cijelu Hrvatsku, Sloveniju, bio sam na prekrasnom koncertu koji sam ljetos održao u Jajcu pod vodopadom. To je jedan od najljepših koncerata koji sam ikada napravio van Sarajeva ili van Hrvatske. I sada je na redu do kraja godine evropski dio turneje. Prije dva-tri dana sam bio u Cirihu, pa u Štutgartu, ovaj vikend idem u Amsterdam, sedam dana poslije idem u Minhen i Beč. U Minhenu imam zajendički koncert sa Halidom Bešlićem, potom imamo koncert u Londonu. Zadnji koncert ove godine bit će u Mariboru, i Novu godiunu nastupamo u gradu Ogulinu. To je cijeli raspored. Ukupno 67 koncerata u ovoj godini.

U dobroj ste formi.

Dobro se osjećam, ove godine posebno zato što imam tako lijepo složenu turneju sa puno najvećih gradova u svijetu. Sva mjesta na koja inače putujem, zajedno sa Zvonom imao sam veliki uspjeh, posebno što smo ove godine kao autori napravili pjesmu "S tobom su godine minute" u kojoj je on autor muzike i gitarista, ja sam radio aranžman i pjevao. Ponosimo se. To nam je prva zajednička, a naredni mejsec ćemo snimiti još dva singla da bi se pomalo pripremali da u proljeće iduće godine objavimo long play ploču.

Kao stariji kolega, hoću reći kolega sa bogatim iskustvom, šta biste poručili onim koji tek počinju muzičku priču. Kako ostati svoj i vjeran sebi?

To je dosta kompleksno pitanje, jer ja ne vjerujem da postoji ikakav savjet koji stopostotno djeluje. Ako trebam nekome dati savjet, onda, ne samo muzičari, nego svi umjetnici, važno je da nastaju samostalno, opstati kao čovjek sa svojom idejom, tu i tamo se neki kompromis treba napraviti zbog mira u kući, ali nikada ne smiješ otići od sebe. Uvijek sebe moraš izazivati bilo to pravo ili krivo nekome. Naravno da se ne može računati na to da će svi u životu biti tvoji vjerni pratitelji ili fanovi, ali ako jedan dobar dio publike okreneš prema sebi, onda će ti zapravo oni dati podršku da možeš raditi ono što voliš i što želiš.