Film obuhvata ispovijesti i priče roditelja djece ubijene tokom opsade Sarajeva, podsjeća na prekinuto djetinjstvo i donosi ratne snimke kao svjedočanstvo o stradanju najmlađih Sarajlija. Korišteni su i ratni snimci snajperista koji su ubijali sa brda. 

- Mislio sam da nakon filma "Daleko je Tuzla", koji je ustvari priča o Srebrenici, ne postoji teža tematika. Kad vam neko danas kaže da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete, to je samo brojka i ništa više. Opisivao sam ljudima da bi najbolje bilo staviti 1.601 dijete na igralište pa da se vidi obim te tragedije. Ubijena su djeca različitih uzrasta, od beba starih dva dana pa do osamnaeste godine. Definitivno je to najteži film koji sam snimio. Možda bi neki zamjenski naziv za film mogao biti - Ovo je najteži film na svijetu - rekao je Huseinović tada, podsjetivši da nijedan zločinac nije odgovarao za ubistvo sarajevske djece.

VEZANI TEKST - Od žrtve se traže dokazi, snajperisti koji su nišanili i djecu u Sarajevu su slobodni

U filmu se podsjeća da je u Beogradu 2000. godine časopis "Zona sumrka, objavio priču o srpskom snajperisti Predragu iz Sarajeva, koji je izvrišio samoubistvo. U džepu je pronađeno oproštajno pismo u kojem je naveo da se odlučio na ovaj čin jer ga je proganjao lik djevojčice Dijane koju je ubio snajperom. 

U Sarajevu je bilo oko 278 snajperista. Imali su posebnu obuku koja se održavala na Jahorini i na poligonu iznad Crvenih stijena. Snajperskim jedinicima u sastavu Sarajevsko-romanijskog korpusa komandovao je Željko Kozomara. Na okupiranoj teritoriji od Vrbanje mosta do mosta Bratstvo jedinstvo gdje je bilo najviše snajperskih gnijezda komandovao je Vukota Leković. 

Nijedna individualna optužnica protiv snajperista nije podignuta ni pred Sudom u Hagu, niti pred pravosudnim institucijama u Bosni i Hercegovini. Djeca u Sarajevu ubijana su planski, sistematično i organizirano. Topdžije sa brda čekale su da se okupe na jednom mjestu i ispaljivali su granate kako bi ih što više pobili, dok su snajperisti ih vrebali na ulicama i pucali ili u glavu ili direktno u srce. Veliki broj djece ubijen je u danima kada nije bilo borbenih djelovanja i van zona izvođenja borbenih djelovanja. U blizini mjesta ubistava djece nije bilo nikakvih vojnih ciljeva. U mnogim slučajevima ubijeno je po dvoje, troje četvero pa i petero mališana.

I haškim presudama je utvrđeno da su djeca Sarajeva, Srebrenice, Prijedora i drugih bh. gradova bila direktne mete zločinaca tzv. Vojske i MUP-a Republike Srpske. 

Haški sud je zbog kršenja zakona i običaja ratovanja i zločina protiv čovječnosti, te kampanje granatiranja i snajperskog djelovanja protiv civilnog stanovništva Sarajeva, osudio bivše komandante Sarajevsko-romanijskog korpusa tzv. VRS Stanislava Galića na doživotni zatvor, a Dragomir Milošević na 29 godina zatvora.

Na doživotnije robije, uključujući i terorisanje civilnog stanovništva Sarajeva tokom opsade, osuđeni su i Radovan Karadžić i Ratko Mladić, dok je krivicu priznala Biljana Plavšić osuđena na 11 godina. 

Deklaracija o pravima djeteta usvojena je u Ujedinjenim narodima (UN) 1959. godine. Djeca su u tom dokumentu označena kao najosjetljivija grupa koja treba zaštitu od raznih vrsta nasilja, kako u miru, tako i ratnim uslovima.