Njena sestra Karolina Jurić Budimir kaže da je pamti samo po dobru, a kako bi sačuvala sjećanje na nju, kćerki koju je rodila ubrzo nakon sestrine pogibije, dala je ime Kornelija.

- Moja sestra je uoči rata završila medicinsku školu, zatim je bila u potrazi za poslom, ali nije mogla naći zaposlenje. Krenula je sa pripravničkim stažom i ubrzo se zaratilo. Počela je da radi na klinici, međutim, glavna sestra se bojala da dolaze zbog ratnih uvjeta. Kornelija je bila veliki humanista te se prijavila u brigadu koja je bila osnovana u Novom Sarajevu. Željela je da radi u sanitetu, da pomaže ljudima – priča Karolina.

Kaže da su se posljednji put vidjele 29. septembra 1992. godine.

- Nismo se često viđale, i ja sam radila. Došla je sa terena i taj dan smo razgovarale. Htjela je da ponese neke stvari sa sobom. Rekla je: "Nema veze seko, neću sad već kad se vratim uzet ću ih". I prije nego što će pasti Stup, bilo je granatiranje, tada je poginulo njih pet ili šest – prisjeća se Karolina.

Kaže da je tu noć svratila do njene brigade kako bi uzela sestrinu torbu.

- Tu noć sam radila i vraćala sam se s posla. Ona mi je rekla da svratim, pošto je njena brigada Kralj Tvrtko bila u Novom Sarajevu, gdje je osnovna škola Malta, da uzmem njenu torbu da ne stoji tu i da je ponesem kući. Čim sam došla ispred, vidjeli su me njeni saborci, prišli su i pitali me kako sam i po načinu kako su razgovarali sa mnom, shvatila sam da nešto nije bilo uredu. Roditeljima su tokom noći već bili javili. Iako je ona poginula tokom dana, uspjeli su izvući tijela prije nego što je pao Stup – priča Karolina.

{$galerijaFotografija}

Njeni saborci su, kaže, pričali kako je bila hrabra.

VEZANI TEKST - Trinaest neustrašivih bosanskih žena: Ovo su dobitnice priznanja Zlatni ljiljan

- Kažu da je uvijek htjela u prve redove. Kada su trebali neki drugi ljudi na liniju, jer njihov zapovjednik nije želio da žene idu, ona je ipak išla da pomogne. Ona i Lidija Tokić, koja je preminula prije pet godina, bile su zajedno taj dan. Lidija je tada teško ranjena. Obje su željele da pomognu borcima, davale su sve od sebe da im pomognu – kaže sagovornica.  

- Bila je veliki čovjek, puno je voljela da čita. Poginula je sa knjigom u ruci, zvala se "Zelene oči" – zaključuje razgovor sestra Karolina.

Odlikovanje Zlatnji ljiljan Korneliji Jurić posthumno je dodijeljeno 21. januara 1995. godine. Isti dan posthumno je Zlatnim ljiljanom odolikovan i Ivica Stanić Čičo.

- Kao medicinski tehničar na prvim crtama odbrane, Kornelija Jurić isticala se nepokolebljivom upornošću u pružanju medicinske pomoći i direktnom učešću u borbama - rečeno je prilikom dodjele priznanja koje su tada primili članovi porodice Jurić.  

U Oslobođenju, izdanje od 26. januara 1995. godine, o Korneliji i Čiči su govorili njihovi saborci.

- U jeku najžešćih borbi i nakon dugih dana užasa dima, vatre i krvi Kornelija nije željela ostaviti prijatelje i odmoriti se kod kuće. Sjećam se, poslali smo je kući, ali njoj je tada jedan dan bio dug kao cijela godina! Sutradan se vratila u borbu. "Eto ne mogu te ostaviti. Šta ću sama kod kuće?!", kazala bi mi. Bila je nježna, ali u akciji čvrsta poput stijene - ispričala je žena po imenu Lidija, kako je tada navedeno u Oslobođenju.

Vjerovatno se radi o Lidiji Tokić.

— Kada bismo našli malo predaha, Kornelija bi znala sjesti u kut i mirno, kao da nismo na ratištu, uzela bi čitati neku knjigu. Šta nam je drugo preostalo nego da i mi zaboravimo na strah! - bila je izjava saborca po imenu Joško.

— Kad su četnici od Trogrlića kuća navalili prema Pilani, došli su nam s druge strane leđa. Predvodio nas je Čičo (Ivica Stanić Čičo), bilo nas je četvero, još nas nisu bili primijetili, u Pilani. Na Čičin znak zapucali smo tromblonina tako da su mislili da im se suprotstavila cijela satnija, cijela četa! Iznenađeni, vratili su se na svoj početni položaj. Čičo je uvijek bio odlučan, kao i tada, bez obzira na to radi li se o neposrednoj borbi ili izvlačenju suboraca pod direktnom paljbom. Čičinih junaštava bilo je mnogo, a sad se sjećam kad je pritekao u pomoć trojici vojnika Armije BiH, čiji se automobil pokvario pored "Lambade", baš na mjestu gdje je tukao neprijateljski snajper. Oni to nisu znali, šofer je izašao i pao pogođen. Čičo je prvi odmah pritekao u pomoć pod snajperskom paljbom izvukao ranjenog i još pomogao preostaloj dvojici da se odvuku s autom! - ispričao je saborac Pepo.

— Tog desetog dana oktobra 1992. oko podneva u jednoj smo kući u Barskoj ulici uzeli predah između borbi da bi ručali. Kornelija i nas dvoje - troje. Baš kad smo željeli poslušati vijesti s radija, u kuću je udarila granata. Svi smo zatrpani... Dim, krv, mrak... Kornelija nije preživjela... - ispričala je Lidija.