Hajra je rođena u Zvorniku, ali je 1995. godine došla u Srebrenicu, gdje je 14 dana u logoru preživjela maltretiranje srpskih vojnika. Godine 1999. udala se za Jasmina, a od 2001. žive u zaseoku Poratak.

Pomaže i roditeljima

Nije lahak život kada ste daleko od svijeta, suprug ne radi nigdje i živite isključivo od onoga što sami proizvedete u njivi.

Hajra i Jasmin ne rade nigdje, stariji sin Adem završio je za armirača i davno otišao trbuhom za kruhom u Sarajevo.

Imaju, kaže Hajra, kravu, pa uz mlijeko i ono što u jesen poberu po njivi, nekako se "preturaju" dani.

Nedavno su, otkriva nam, od dobrih ljudi dobili i četiri ovce i ovna, pa će i to pomoći da se u narednoj 2024. godini bolje živi.

Od primanja mjesečno u kuću stiže 112 KM dječijeg doplatka. Nije puno, govori, ali je uhar i to.

- Jasmin i ja smo možda jedini ljudi na svijetu koji ne znaju šta je plaća, nikada je nismo dobili. Ali hvala Bogu dobro je, sve dok se može raditi na zemlji, dok to zdravlje dozvoljava, imat ćemo šta jesti. I kad bi bilo prilike za zaposlenje, ne znam kako bismo to podnijeli jer smo daleko od svijeta, a da bi čovjek negdje plaćao stan i hranu, onda bi samo za to radio - priča Hajra.

Svijetla tačka u svemu je 11-godišnji sin Asmir, mali-veliki heroj, jedino dijete u zaseoku Poratak.

Šesti je razred osnovne škole u Ustikolini, a da bi došao do nje mora pješke preći četiri kilometra do autobuske stanice, a onda se minibusom vozi još 12 kilometara do škole. I tako svaki dan već šest godina...

- Svako jutro ustajem u pet, umijem se, obučem, doručkujem i već oko šest sati put pod noge. Nije me strah jer me vode, nekad babo, nekad majka. Zimi je još mrak kad polazim u školu, ali već sam naučio na to. Znam svoj puteljak kroz šumu, a naučio sam napamet i svaki grm pored puta. Nekad proleti vjeverica, zec ili lisica, a bilo je i divljih svinja. Šuma je puna vukova i medvjeda, ali ih na sreću do sada nismo sreli - priča Asmir.

Vrlodobar je đak, a najdraži su mu predmeti vjeronauka i Njemački jezik. Kaže kako bi volio kad poraste biti vojnik.

- Iz škole se vraćam oko 16 sati istim putem, prvo autobusom, a onda četiri kilometra pješke do kuće. Ručam, malo se odmorim, a onda zadaća i učenje. Kad nemam puno školskih obaveza, volim pomagati roditeljima, majci pogotovo u čišćenju kuće, ali i ocu u pospremanju alata - govori Asmir.

Želio bi imati svoju sobu

Na pitanje ima li želja, šta bi volio imati, odgovara kako već duže sanja o svojoj sobi gdje bi mogao učiti i spavati.

Za Asmirovu dugogodišnju želju čuli su dobri ljudi, pa je, prema riječima njegove majke, jedan vrtić u Sarajevu obećao opremiti sobu.

- Obećali su to uraditi poslije Nove godine, ali prije toga soba se mora osposobiti. To je prostor u potkrovlju naše kuće koji treba omaltati, razvesti struju, postaviti pod i okrečiti. Čuli smo da su se i za to javili dobri ljudi. Šta da kažem, plakala bih samo, nema nigdje našeg naroda i naše dobrote - govori Hajra.

U zaseoku Poratak svega je desetak stanovnika. Nije puno, ali ima se opet s kim, kaže Hajra, popiti kahva u dugim zimskim noćima.

- Najteže je zimi, ne znate kakva će biti, hoće li pasti veliki snijeg, pa već u jesen sve morate pripremiti, brašna i ostale hrane da bude dovoljno barem do marta.

Na pitanje, obiđu li ih nekad vlasti iz Bosansko-podrinjskog kantona, Ustikoline, Goražda, odgovara da je prošla agresiju na BiH, srebreničku golgotu, ali da nikada nije pokucala ni na čija vrata da bi tražila pomoć.

- Socijalni radnik iz Ustikoline govorio je nekim ljudima o našem Asmiru, pa su se javili da pomognu, a ja sam takva, radije bih umrla nego pokucala na nečija vrata i zatražila koru hljeba. I prvo dijete smo sami iškolovali, tad nismo imali ni dječiji doplatak. Znam da nam treba puno toga, ali progutam pljuvačku, šutim i zatražim od dragog Allaha samo zdravlje da nas služi, da iškolujemo našeg Asmira. I on kaže: "Majko, čim završim školu i ja odoh odavde". "Hajde, sine", velim, a suze se kotrljaju niz obraze...