Predsjednik SDA Bakir Izetbegović uputio je pisma ministrima vanjskih poslova svih država članica Ujedinjenih nacija u kojem je zatražio podršku za usvajanje Rezolucije o Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a.
Izetbegović se ministrima obratio u svojstvu bivšeg člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine u dva mandata, kao predsjednik najveće političke partije u našoj zemlji koja u najvećoj mjeri artikulira političku volju Bošnjaka, ali prije svega kao čovjek i pripadnik naroda nad kojim je 1995. godine izvršen genocid.
Kompletan tekst pisma pročitajte u nastavku.
Obraćam Vam se kao bivši član
Predsjedništva Bosne i Hercegovine u dva mandata, od 2010. do 2018. godine, te
kao predsjednik najveće političke partije u Bosni i Hercegovini, koja u
najvećoj mjeri artikulira političku volju Bošnjaka. Ali prije svega Vam pišem
kao čovjek i kao pripadnik naroda nad kojim je 1995. godine izvršen genocid.
Kao što znate, Generalna skupština
Ujedinjenih nacija uskoro bi trebalo da glasa o Rezoluciji kojom bi se trajno
sačuvalo sjećanje na žrtve genocida počinjenog u julu 1995. godine u "Zaštićenoj zoni UN - Srebrenica", osudivši negiranja genocida, te glorifikaciju
počinilaca tog strašnog zločina.
Bosna i Hercegovina je u periodu od 1992.
do 1995. godine bila izložena brutalnoj agresiji, koja je praćena najtežim
ratnim zločinima.
U pokušaju da jedan dio Bosne i
Hercegovine pripoje Srbiji, potpomognute tadašnjim srbijanskim režimom kojeg je
predvodio Slobodan Milošević, snage bosanskih Srba su na teritoriji koju su kontrolirale
sistematski provodile masovne zločine, uključujući etničko čišćenje
stanovništva koje ne pripada srpskom narodu, masovna silovanja i zatvaranje u
koncentracione logore. U zločinačkoj kampanji su porušene i sve bogomolje
Bošnjaka (muslimana) i Hrvata (katolika).
Zločini su počinjeni u svim dijelovima
Bosne i Hercegovine. Glavni grad Sarajevo je skoro četiri godine bio pod
opsadom, tokom koje je granatama i snajperima ubijeno više od 11.000 ljudi,
među kojima 1.601 dijete.
Genocid u Srebrenici je bio kulminacija
zločinačkog projekta kojeg je provodio politički i vojni vrh bosanskih Srba,
predvođen Radovanom Karadžićem i Ratkom Mladićem.
Posebno je važno napomenuti da je
opkoljena enklava Srebrenica Rezolucijom 819 Vijeća sigurnosti UN 16. aprila
1993. godine proglašena "zaštićenom zonom UN", te da je nakon toga bila
demililtarizirana. Hiljade civila i izbjeglica iz okolnih područja
potražilo je utočište u Srebrenici, pod zastavom i zaštitom UN-a. U brutalnom
napadu na enklavu, u samo nekoliko dana jula 1995. godine, ubijeno je više od
8.300 zarobljenih muškaraca i dječaka. Njihova tijela su zakopana u masovne
grobnice. U pokušaju da prikriju počinjeni zločin, zločinci su masovne grobnice
dodatno oskrnavili premiještajući tijela po dolinama i brdima istočne Bosne, u sekundarne
i tercijarne masovne grobnice. Brojni su primjeri da su posmrtni ostaci jedne
žrtve pronažaleni na dvije, tri ili čak četiri različite lokacije. Mnoge žrtve
ni do danas nisu pronađene.
Genocid u Srebrenici je historijska i
pravna činjenica utvrđena u brojnim presudama pred dva suda Ujedinjenih nacija:
Međunarodnim sudom pravde (ICJ) i Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu
Jugoslaviju (ICTY).
Međunarodni sud pravde je 2007. godine
utvrdio da su genocid nad Bošnjacima u Srebrenici počinili pripadnici tzv. Vojske Republike Srpske i policije Republike Srpske (sada jednog od entiteta
u Bosni i Hercegovini nastalog nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma),
a da je Republika Srbija odgovorna zbog nesprečavanja genocida.
Pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu
Jugoslaviju za udruženi zločinaki poduhvat, genocid, zločine protiv čovječnosti
i druge ratne zločine, osuđeno je gotovo kompletno političko i vojno srpsko
rukovodstvo.
Nažalost, godinama nakon izrečenih presuda
UN-ovih međunarodnih sudova, u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska,
kao ni u Republici Srbiji, nije došlo do suočavanja sa gorkom istinom.
Naprotiv, politički lideri bosanskih Srba
i Republike Srbije uporno i sistematski negiraju genocid i glorifikuju njegove
izvršioce. Kao primjere glorifikacije ratnih zločinaca navest ću da je Narodna
skupština Republike Srpske 2016. godine odlikovala Radovana Karadžića, kojeg je
zbog genocida i zločina protiv čovječnosti Međunarodni krivični sud u Hagu
osudio na doživotni zatvor, te da se u brojnim gradovima entiteta Republika
Srpska i Srbije postavljaju spomen-ploče i iscrtavaju murali s likom Ratka
Mladića, osuđenog na istu kaznu pred istim sudom za iste zločine, s porukom da
je - heroj.
Negiranje genocida u Srebrenici i
glorifikacija njegovih počinilaca razlozi su zbog kojih je neophodno da
Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvoji Rezoluciju. To će biti nova
prilika za suočavanje sa istinom i nova šansa za pomirenje.
To je prilika i da se ponovi da odgovornost za počinjeni genocid snose dijelovi
tadašnjeg srpskog režima, a ne kompletan narod. Time se pomaže srpskom narodu, odbacujući
narativ koji im njihov politički vrh uporno nameće da bi opravdao zločine
Miloševićevog i Karadžićevog režima, čijim su dijelom bili i neki od aktuelnih
političari u Srbiji.
Rezolucija će nakon priprema koje traju od
2022. godine biti upućena Generalnoj skupštini UN-a, a sponzorisat će je 22
države.
U normalnim okolnostima i u normalnom svijetu, za ovakvo pismo, kojim se traži podrška za istinu, pravdu, međunarodno
pravo i civilizacijske vrijednosti, ne bi bilo potrebe.
Međutim, okolnosti nisu takve, jer
sljedbenici politike odgovorne za genocid, koji i danas predvode Srbiju i
bosanskohercegovački entitet Republika Srpska, uz podršku Rusije, pod svaku
cijenu žele osporiti ili spriječiti njeno usvajanje.
Oni pokušavaju članice UN-a zastrašiti
tvrdnjama da bi usvajanje Rezolucije moglo dovest do destabilizacije u Bosni i
Hercegovini i regiji Zapadnog Balkana, ili da bi se njome stigmatizirao cijeli
srpski narod. Takve tvrdnje su vrhunski cinizam. Neprihvatljivo je da oni koji negiraju genocid i slave ratne
zločince prijete i zastrašuju članice UN-a tvrdnjama da bi podsjećanje na
istinu o genocidu moglo voditi u sukobe i destabilaciju. To nije istina, i to
ne može i ne smije biti princip po kojem UN funkcionira.
Prikladnim mi se čini citirati američkog
profesora Gregory Stantona, koji negiranje označava kao desetu, posljednju fazu
genocida, te na najbolji način opisuje aktere koji žele osporiti usvajanje
Rezolucije:
"Negiranje je
posljednja faza, koja traje dugo i uvijek prati genocid. Ona je jedan od
najsigurnijih pokazatelja budućih genocidnih namjera. Počinitelji genocida
iskopavaju masovne grobnice, spaljuju tijela, pokušavaju sakriti dokaze i
zastrašiti svjedoke. Oni negiraju da su počinili bilo kakav zločin i često
krive žrtve za ono što se dogodilo. Oni blokiraju istrage zločina i nastavljaju
vladati dok ih silom ne uklone s vlasti..."
Upućujem Vam molbu za podršku Vaše zemlje za usvajanje
rezolucije kojom se 11. juli proglašava "Međunarodnim danom razmišljanja i
sjećanja na genocid u Srebrenici 1995. godine" u Generalnoj skupštini
UN-a. Podrška Rezoluciji nije ni geopolitičko ni sigurnosno pitanje. To je
jednostavno pitanje istine, humanosti i podrške porodicama žrtava, čije je
dostojanstvo svakodnevno na udaru negatora genocida, naveo je Izetbegović.